Amerikanci se pitaju - gdje si bio kada je ubijen Kennedy? Englezi točno znaju gdje su bili kada su 1966. godine, na prijevaru, osvojili naslov svjetskog prvaka, svaki Srbin zna što je radio kada je C. zvezda osvojila Kup prvaka.
Hrvati? Svi znaju gdje su bili kada je Goran Ivanišević osvajao Wimbledon. Pred televizorom, grizli su nokte. I trajalo je. Znam i gdje je bio glumac Jack Nicholson tih minuta. Popeo se na stolac u wimbledonskoj loži i zavapio: “Učini to već jednom!”
Kada bi Hrvatska imala svoj Pantheon i kada bi domovina znala što je zahvalnost, tamo bi bili Branko Zebec, Tomislav Ivić, Stjepan Lamza, Bernard Vukas, Robert Prosinečki, Zvonimir Boban, Dražen Petrović, Janica Kostelić i, naravno, Goran Ivanišević.
Goran Ivanišević je igrao tenis kao što je Dražen igrao košarku, a Boban nogomet. Drsko, južnjački, suparnike bi znalo izludjeti njegovo kockanje drugim servisom, koji je često znao jače opaliti nego prvi. Bio je jedan od rijetkih hrvatskih sportaša kojega je obožavala cijela nacija, zbog kojega su se razbijali televizori, njegove pobjede su se slavile na naš način, pucnjavom, bakljama...
Niko Pilić ga zna u dušu, bio mu je coach, iz istog su podneblja.
Sjećam ga se iz 2000. godine, pao je u “tenisku depresiju“, gubio mečeve u prvom kolu, zakopao se na 124. mjestu na rang-listi. Davao sam mu tih kriznih dana moralnu potporu, a kako je triput igrao u finalu Wimbledona, Englezi su mu iz poštovanja poslali wild-card. I Bog mu se smilovao, protiv Henmana, kada je loše stajao, poslao je kišu, i nebo je navijalo za Gorana...
Trenirali ste i Ivaniševića i Novaka Đokovića. Koliko su slični, koliko različiti?
- Vrlo su različiti. Ivanišević je bio fiksiran na servis i forhend, dok je Đoković mentalno čvršći. Da je Ivanišević imao Đokovićevu mentalnu snagu, osvojio bi najmanje pet Grand-slamova. Ali, takvi smo mi Dalmatinci...
Jeste li se i vi živcirali i ludovali kao Goran?
- Jesam, i razumio sam ga. Igrao sam slično, samo je on razbio više reketa. Ali, ljudi su ga voljeli...
Da, bio je zafrkant, omiljen u teniskim krugovima. Andyja Rodicka je zezao da je on zapravo ‘Hrvat Ante Rodić’...
Nije ga volio Franjo Tuđman. Ili neki ljudi oko njega. Ali, ako mogu razumjeti da šaptači mogu staviti bubu u uho, nisam nikada shvatio premijera Ivicu Račana, koji nije došao na finale Wimbledona. Samo je njegov stolac u kraljevskoj loži bio prazan. Iako je Račan volio tenis, ali je očito tih dana premijer bio zauzet neodgodivim državničkim obvezama. Iako je Goran Ivanišević bio najveći promotor Hrvatske tih teških godina.
Što je danas ostalo od naših sportskih ikona? Sjećanja, koja blijede. Kopa im se po privatnom životu, viri u spavaću sobu, zanimljive su samo afere. Udaljili smo ih od onoga što su nekad bili “nacionalni idoli”, a oni su se zatvorili u svoje svjetove.
I sumnjam da našu malu “palanku” još zanima da je danas 15. godišnjica kako je Goran Ivanišević, koji je na taj Wimbledon ušao na stražnji ulaz, izašao kao pobjednik kroz trijumfalna vrata.