Zlatko Dalić je populist. Trener bez iskustva u Europi, radio je tamo negdje na Dalekom istoku. Ili Bliskom? Ma, svejedno, tamo negdje je radio. Nekad prije i u Rijeci i Varaždinu. Iskreno, koliko je ljudi koji, kao, prate nogomet, diglo palac za Dalića kad je izabran za izbornika? Pitali su se - koji je sad taj?
Imao je svoju viziju, možda ne uvijek ispravnu, ali od prvog je dana ušao u ovaj posao kao u životnu misiju. Biti izbornik Hrvatske njemu je bio san, a i nama je bio san da Vatreni napokon dođu - korak dalje. Kad ga uspoređujete s Ćirom, teško je. Ćiro je bio iskusan, Ćiro je bio - Ćiro. Neponovljiv. Iako je bio njegov učenik, tko bi rekao da će Blažević dočekati pravog nasljednika u liku i djelu Zlatka Dalića.
Krenuo je hrabro i nevjerojatno, u Kijevu. Znao je da stavlja na kocku svašta, možda i čitavu svoju karijeru, kad je uspio pobijediti u Kijevu u onoj utakmici nekako smo pomislili da je rođen pod sretnom zvijezdom. Bilo je tu i populizma, bilo je i nešto lutanja, no na kraju kad se podvuče crta - Dalić je uspio. I to mu nitko ne može uzeti. Koliko god taj put do polufinala bio posut trnjem. Koliko god se činilo da smo tu Rusiju trebali lakše dobiti, na kraju smo je dobili. Piše se rezultat, a on je veličanstven.
Kad čovjek gleda nogometnu logiku, sve je tako nekako - nelogično. Dalić je "pao s Marsa", odjednom, mnogi su odmahnuli rukom kad je on izabran za izbornika. Kao još jedno ad hoc rješenje, kao čovjek koji je tu, jer, eto, nitko drugi nije. Došao je s tom egidom kao "jedan od", od prvog dana govorio je o sebi kao o čovjeku koji zna što želi, koji ima misao i san. Kad takav čovjek dođe na klupu uvijek su razmišljanja podijeljena, zna li što priča ili priča to iz čiste demagogije? U redu, svatko ima pravo reći da smo mogli ispasti od Danske na penale, pa i sad od Rusije, kakva je tu zasluga Zlatka Dalića?Ali, on je baš taj koji je igračima ugradio samopouzdanje, koji je u puno slučajeva imao hrabrosti povući neke poteze.
Njegov najbolji potez, iako ga on smatra porazom, "slučaj Kalinić". Poslao je kući svog važnog napadača, time popravio atmosferu u momčadi, dovršio homogenizaciju.
Najviše je dvojbe je li ovo prava škvadra, dišu li zajedno, žele li taj veliki rezultat. Kad smo vidjeli Modrića i Rakitića kako se grle, kad smo vidjeli Subašića, heroja koji brani i ozlijeđen, to je ono što nam je nedostajalo. A to je ta "nevidljiva" ruka trenera, izbornika. Kako bi rekao njegov učitelj - sve ih je "galvanizirao"! To je bilo jedino što je potrebno...