Tko je najnesretniji od HR izbornika? Bilić! Olić, Lovren i Dudu učinili su ga najvećim pehistom

Bila su to dva nadasve kritična datuma: 28. travnja u finalu francuskog kupa Lyon - Quevilley 1:0, igranom u Parizu, nezgodnim doskokom je Ahilovu tetivu desne noge te pripadajući dio stopala ozlijedio Dejan Lovren, a 2. lipnja u prijateljskom srazu Norveška - Hrvatska 1:1 u Oslu djelomično je puknula tzv. duga glava mišića bicepsa na desnoj natkoljenici Ivice Olića!

Lovrenu su prognozirali oporavak i do četiri mjeseca, Oliću od četiri do šest tjedana. S obzirom na to da obojica žive za nastup na EP-u, sve su pokušali kako bi se osposobili; Dejan je potvrdgnut ubrzanoj terapiji, Ivica pak dodatnom pregledu u Münchenu ne bi li se ispostavilo da se ne radi o rupturi već o istegnuću. Nije uspjelo, i Lovren i Olić u utorak nisu otputovali u Poljsku, stoga su euro-summit osuđeni pratititi na tv-ekranu...

Ozbiljan je to udarac hrvatskim ambicijama budući da su i jedan i drugi prvotimci, eventualno prve alternacije. No, kuknjava ne pomaže. Slaven Bilić ekspresno se morao miriti sa sudbinom pa je angažirao nove aktere, Juricu Buljata i Nikolu Kalinića.

Povijest sudjelovanja Hrvatske na velikim natjecanjima obiluje sličnim primjerima. Premda se nisu redali masovno, stalna su pratnja državne selekcije i osjetna smetnja. Jer redovito bi ispadale važne karike. Ovo je podsjećanje na ne tako davnu prošlost.

Ivica Mornar je iznimka koja potvrđuje pravilo: s Eura '96 u Engleskoj nije izbrisan zbog zdravstvenih problema, nego zbog problematičnog ponašanja. Ćiri Blaževiću je takav incident došao kao naručen: po famoznom scenariju 'Pakasin’ (Željko Pakasin, tobože kriv za ljubljansku eliminaciju Dinama iz Europe u susretu sa Steauom) uvijek valja pronaći grešnika i žrtvu, što je navodno dragocjeno za bildanje unutrašnje discipline, Ivica je žurno najuren iz kampa!

Na Otoku se zakompliciralo sa Zvonimirom Bobanom koji nije dokraja sanirao infektivnu mononukleozu, a usput mu je stradao trbušni zid te nije mogao prezentirati sve sposobnosti što se, dakako, vidno odrazilo na igre i plasman nacionalne vrste. Nadalje, Alena Bokšića svladala je viroza, zato je upaljeno grlo neprestao omatao ručnikom preinačujući se u bespomoćnog promatrača umjesto u ubitačnog napadača.

Prava drama prethodila je putu na SP u Francusku '98., kad je kadrovski deficit možda bio i veći no sada. Počelo je Bokšićevim stradanjem na Bjelolasici: dok se spuštao kočeći niz planinu, na ruti predviđenoj planom priprema, popustili su ligamenti desnog koljena i 'Neronu’ je propao Coupe du Monde! Stožer se vrlo ljutio što je Lazio gorostasnog asa crpio do zadnjega kola ne omogućavajući pravodobnu sanaciju načetog koljena, i tako je ceh plaćala Hrvatska. Završni čin uvertirne drame pripao je Stjepanu Tomasu, kome su u Poreču dan prije avionske rute za Epinal popucali križni ligamenti lijevog koljena. Užas... Ipak su Hrvati pregrmjeli razne nedaće i dohvatili broncu.

Sljedeći turnir, onaj za SP u Japanu '02 (do Južne Koreje nismo se uspjeli probiti) ocrtala je saga o desnom skočnom zglobu Igora Tudora, koji je u postavi Mirka Jozića uistinu bio car, okosnica čvrste, snažne koncepcije. I ponovo nije manjkalo ljutnje na talijanskog poslodavca, tom prigodom na Juventus, koji je Tudora cijedio cijelo prvenstvo i reprezentaciji ga adresirao posve nespremnog za izrazite napore. Jasno da gležanj nije izdržao.

Tudor je sljedeći put za repku istrčao tek za godinu dana, 12. listopada 2002. u Sofiji, novi boss Otto Barić i družba naletjeli su Bugarima pa izgubili 0:2...

Škare za rezanje popisa s reprezentativnim kandidatima nisu mirovale ni na EP-u u Portugalu '04. Točno 24 sata prije dostave konačnog popisa sudionika na treningu u famoznoj Santa Justi pokraj Coucea, sela u portugalskoj provinciji 'nasred ničega’, pod temperaturom koja se nije spuštala ispod 40 stupnjeva Celzijusovih, ozlijedio se prvi vratar Stipe Pletikosa. 'Otišao’ je kvadriceps desne noge! Na brzinu je aktivirana pričuva, Vladimir Vasilj. Pred mrežu je sukladno vrijednosnim mjerilima doselio Tomislav Butina.

Dinastija Kranjčar, tata Zlatko kao izbornik i sin kao standardni playmaker, uskovitlala je dosta prašine glede SP-a '06. u Njemačkoj. Prgovaralo se na nepotizmu. Pogotovo na Cicinoj osveti Zdravku Mamiću zbog koje, kao, nije angažirao Eduarda da Silvu. Na tom natjecanju ustvari nije bilo osobitih poteškoća s ozljedama.

Prava tragedija snašla je Dudua u kasnu zimu '08. dok je braneći boje Arsenala najavljivao blistavo proljeće s eksplozijom na Euru u Austriji/Švicarskoj. Poznati i povijesni nasrtaj Birminghamova grubijana Martina Taylora 23. veljače unakazio je lijevu nogu hrvatskog Brazilca odnosno brazilskog Hrvata. Eduardo je u kvalifikacijama za austrijski turnir postigao deset pogodaka i naprosto blistao. Bez njega je Bilić ostao bez ključnog argumenta. Da je bilo drugčije vjetrojatno ne bismo posrnuli u onoj čudnoj bečkoj partiji s Turcima!