To je hrvatski nogomet! To je bio jedan pravi derbi. To je bio Dinamo. I bit će.

Hajduk nakon dugog vremena posve ravnopravan na Maksimiru

Nije to bio Hajduk koji se došao panično braniti, a prema naprijed što bude; nije ni onaj koji bi se hrabro, ali naivno nadigravao s realno puno jačim suparnikom. Ovaj Hajduk, pod vodstvom trenera Damira Burića, predstavio se kao ozbiljna momčad s planom koji može provesti u djelo. Linije su bile vrlo kompaktne, iznošenje lopte iz zadnje linije smisleno, smišljeno i bez panike, pokrivanje i udvajanje na suparničkim igračima disciplinirano.

Bijeli su igrali plitki presing na svojoj polovici terena i u tome, kao i u izlascima po osvajanju lopte, djelovali zajednički, timski. Tijekom cijele je utakmice posjed lopte bio praktično u egalu, Hajduk nije brzao niti (pretjerano) napucavao loptu ili odigravao napamet. Jefferson i Caktaš kupili su mnoge lopte i kočili kreaciju Dinamova veznog reda, prisilivši ga na Machadove pokušaje dubljih proigravanja ili preusmjeravanje na bokove. Henriquez se jedva sastao s loptom.

Prema naprijed, udarni trojac 'Burićevih beba' – Vlašić-Balić-Roguljić – bio je u fokusu Dinamove defenzive. Na njih se išlo vrlo čvrsto i agresivno, što je sudac dopuštao, te se mladići nisu pretjerano naigrali – osim Vlašića, kojega se ne može tako lako izbaciti iz ravnoteže ili oboriti. Njegovu 'tenkovsku' konstituciju dijeli i Ohandza, koji je u nekoliko navrata pomalo i posramio statičnu obranu modrih.

Sve to skupa nije bilo ništa specijalno, ali je u odnosu na viđeno prošle sezone prilično impresivno. Burić očito zna što radi i postavio je igru znatno bolje od svog imenjaka Krznara.

Dinamo je daleko od prave natjecateljske forme

Dobro, jasno da momčad tempira formu za najvažnije europske izazove, ali možete biti sigurni da je stručnom stožeru bilo itekako stalo da se na otvaranju sezone protiv najljućeg suparnika – još i pred punim stadionom – predstavi u dobrom svjetlu. I pobijedi, naravno. Na domaćem planu joj je protiv svakog suparnika, pa tako i Hajduka, obično dovoljno nekoliko individualnih bljeskova ili kraći period dobre momčadske igre, ali ovaj je put naletjela na tvrd orah.

Izuzevši onu koja je rezultirala pogotkom, Dinamo praktično nije stvorio niti jednu pravu šansu; Lovre Kalinić jedva da je imao nešto posla. Sve je to ipak zabrinjavajuće – ne zbog nadolazećeg europskog ogleda, jer luksemburšku Folu će svakako izbaciti, nego zbog dojma da u Dinamovoj igri još uvijek nema jasne ideje – kako u napadačkoj tranziciji, tako i u pred suparničkim kaznenim prostorom.

Daleko najbolji među domaćima bio je Pjaca, ubijao je Tudora koji se silno trudio, ali se nije mogao nositi s njegovom individualnom kvalitetom i nepredvidivošću. Na drugoj strani, Pejić se većinu vremena čak iznenađujuće dobro nosio sa Soudanijem. Sredina je potpuno zakazala, pogotovo Ćorić.

Jefferson – kotačić koji popravlja pokvareni Hajdukov stroj

Dalo se naslutiti da će Burić od starta baciti u vatru brazilskog defenzivnog veznjaka, a Jefferson de Jesus Santos smjesta je uskočio u ključnu ulogu i već u svom debiju odigrao tako da zaslužuje epitet igrača utakmice. Visok, snažan, ali mekan na lopti i hladnokrvan kao da je riječ o rutineru koji je odigrao na desetke ovakvih utakmica, pospremio je top talenta Ćorića u mali džep i ulio sigurnost obrani.

Premda tek napola spreman, premda vjerojatno još nije stigao naučiti ni imena svih svojih suigrača (zaboga, pa ni Torcida mu još nije stigla smisliti 'domaći' nadimak…), Jeff – kako ga zove trener Burić – na Maksimiru je bio 'El Jefe', šef (nije portugalski nego španjolski, ali dobro sad…). Upravo je onakav tip igrača koji je Hajduku nasušno potreban, kotačić koji popravlja splitski već godinama pokvareni stroj.

Portugalski kolega koji prati tamošnju drugu ligu jako ga ja nahvalio, ali trebalo je te komplimente potvrditi i na terenu. Ako bude mogao slične stvari prikazivati u kontinuitetu, bit će ogromno pojačanje za Hajduk. Također i velika satisfakcija za sportskog direktora Gorana Vučevića, koji je ovoljetnim akvizicijama Roguljića i Ohandze već dobrano vratio ozbiljno uzdrmano povjerenje navijača.

U obranama je još uvijek propuh

I jedna i druga momčad su prošle sezone imale enormnih problema u zadnjoj liniji – samo što su se Dinamovi mahom manifestirali u Europi, a Hajdukovi protiv gotovo svakog suparnika protiv kojeg je igrao.

I dok su mnogi navijači Splićana mišljenja da je za Hajduk najveće pojačanje odlazak Maloče, stvari su ipak nešto složenije: sjetimo se da nisu imali ni pravog defenzivnog veznog, ni kvalitetnog lijevog beka (nemaju ga ni sad, svi drže palčeve da dođe Hrvoje Milić), a po desnom je upravo katastrofalno ordinirao Avdija Vršajević. Zbog ozljede u Maksimiru nije bilo Dina Mikanovića, koji će sigurno biti bolji od Avdije. Na lijevoj strani Hajduk željno iščekuje Hrvoja Milića (priča se da bi mogao dobiti 'papire' i potpisati već ovog tjedna). U njihovom odsustvu, Hajduk je jako ranjiv preko bokova: pokazale su to i pripremne utakmice, i ogledi s Kalevom, i gol Pjaca-Soudani u derbiju.

Dinamova obrana još je gore ispala kod Hajdukova gola, dopustivši šetnjicu Ohandzi te ostavivši Caktaša potpuno samoga. Upravo je apsurdna razlika u kvaliteti između zadnje linije i ostatka momčadi, a aktivnost na tržištu ne daje puno razloga za optimizam. Na lijevom boku, koji već godinama vapi za pojačanjem, dovedena je tek prinova, Osječanin Borna Barišić – pa je Pivarić ostao prvi izbor. Taravel je konstantno loš, Šimunović tek nešto bolji, a ni Sigali nije baš oličenje pouzdanosti. Gordon Schildenfeld trebao bi biti bolji od sve trojice, ali svojim stilom i karakteristikama nimalo se ne uklapa u način igre kojemu Dinamo stremi – ako želiš imati visoku liniju, onda dovođenje jednog od sporijih stopera u Europi baš i nije idealan izbor.

Bio si opet Dinamo

Zadnjih tjedana hrvatski se nogomet sveo na sljedeće ključne pojmove: svastika, Šuker, klađenje, Šapina, Mamić, USKOK, mito, utaja, Remetinec… Puste će kartice teksta s pravom biti napisane o 'događanju naroda' u Zagrebu i na Maksimiru, ali ovaj put recimo samo ovo: to, a ne sve ono, je hrvatski nogomet. To je bio napokon jedan pravi derbi, s navijačima – a ne publikom – koji žive sa svojim klubom, to je autentična hrvatska nogometna kultura.

To je bio Dinamo. I bit će.