TO ŠTO JE NAPRAVIO HRVATSKI STRUČNJAK NIJE POŠLO ZA RUKOM NI DALIĆU, MAMIĆU.., A U DOMOVINI JE I DALJE NEPOZNAT Ljudi u Hrvatskoj ne znaju da postojim

Dragan Talajić (54) malo je poznato nogometno ime u Hrvatskoj, a trener je koji je u karijeri napravio velike stvari. Talajić je jedini hrvatski stručnjak koji je osvajač azijske Lige prvaka. To mu je pošlo za rukom 2004. godine s Al Ittihadom, jednim od najvećih klubova iz Saudijske Arabije. Od naših trenera takav su pothvat pokušali ponoviti i Dalić, Ivanković, Zoran Mamić, Jurčić, Štimac..., ali Talajić je još uvijek jedini.

Njegova je trenerska priča - posebno taj azijski naslov s Al Ittihadom - doslovno nevjerojatna. U Al Ittihad stigao je početkom 2004. godine zajedno s pokojnim Tomislavom Ivićem. Osam mu je mjeseci bio pomoćnik, a onda je na red došlo veliko finale protiv korejskog Seongnama. Prvu utakmicu Al Ittihad je doma izgubio 3:1, vlasnik kluba otkazao je posao Iviću, a na klupu postavio Talajića. Bio je to pun pogodak vlasnika, jer Ittihad je na uzvratu u Koreji slavio s nevjerojatnih 5:0.

Radio je Talajić još godinama na Bliskom istoku, a posljednji je posao imao u kineskoj Superligi u kojoj je vodio Henan Jianye. Tamo je ovaj rođeni Sarajalija, koji danas živi na relaciji Pula – Zagreb, u travnju dobio otkaz i od tada je bez posla.

Najbolja škola

Krenimo redom, gospodine Talajiću. Kako ste kao potpuno nepoznat trener uopće došli do pozicije asistenta Tomislava Ivića 2004. godine?

- Vodio sam u to vrijeme pulsku Istru i imali smo nekakvo gostovanje u Dalmaciji. Pokojni Ivić bio je na tribinama, a mi smo odigrali dobro i pobijedili. Poslije utakmice Ivić mi je prišao, upoznali smo se, a on mi je rekao da mu se svidio način na koji sam postavio igru momčadi. Na kraju sezone me nazvao i ponudio mi mjesto njegova asistenta u Al Ittihadu. Nisam ni sekunde dvojio, jer znao sam da mi se ukazala životna prilika da sjedim uz trenerskog genija, inovatora i legendu i da od njega učim. Bila je to prilika iz snova. Pitao me potom za plaću, a ja sam mu odmah rekao da me ne zanima iznos, da je najveća plaća to što ću moći učiti od njega.

I kakav je bio trenerski suživot s pokojnim Ivićem?

- Nevjerojatan! Osam mjeseci bili smo zajedno svaki dan i to mi je razdoblje daleko najbolja nogometna škola koju sam prošao. Bio sam talentirani golman, branio za sve mlade selekcije Jugoslavije, branio sam u Kupu UEFA-e u Sloveniji, a uvijek sam upijao ono što su treneri govorili i radili na treninzima. To me uvijek privlačilo. U tih osam mjeseci Ivić mi je potpuno promijenio pogled na nogomet, razgovarali smo satima svaki dan. Svake je večeri prvo otišao na večeru s pokojnim Stankom Poklepovićem, koji mu je također bio pomoćnik, potom bi došao do mene i ostajao često do četiri ujutro. A samo je nogomet bio na meniju, razgovori, analize, gledanje videa... Pokojni Špaco mi je rekao da je uz Ivića 30 godina i da mu nikada nije posvetio toliko pozornosti i energije. Dok bismo gledali videa suparničkih momčadi, ja sam imao zadatak na ploči crtati taktiku kojom bih se suprotstavio protivniku. Uh, znao je biti vrlo oštar, pa i grub prema meni, da bih kasnije shvatio kako je to značilo da me cijeni i da u meni vidi potencijal. Nešto je u meni vidio.

Ljudska veličina

Dobro, što se dogodilo nakon te prve finalne utakmice Azijskog kupa? Ivić je kao vaš mentor dobio otkaz, a vi ste ga naslijedili?

- Uoči svake naše utakmice Ivić bi sjeo sa Špacom i sa mnom i pitao nas za mišljenje, zanimalo bi ga kakvu bismo mi taktiku i igrače izabrali. Kako je Špaco bio iskusan i mudar, uvijek bi mene pustio u prvi plan s iznošenjem vizije. Nakon što su mu ja izložio neki svoj plan, prvi put sam ga u životu vidio žestoko ljutog, gotovo bijesnog. Vikao je, pitao se na koga je potrošio tih osam mjeseci života, a da ja nisam ništa naučio. Uglavnom, od postave koju bih ja poslao na teren, njih šestorica plus dva pričuvna igrača nisu bili ni klupi, nego na tribinama. Ja sam spustio glavu, a ionako nikada nije bilo upitno da je Ivićeva zadnja, iako je često prihvaćao naše sugestije. Ne i taj put.

I onda je Ivićeva momčad izgubila 3:1, što je značilo otkaz. Nego, zar je vlasnik kluba znao za vaš drugačiji plan koji se Iviću nije svidio?

- Nije mogao znati. Međutim, ja sam imao dobar status u klubu i među igračima i to je očito bilo dovoljno da mi vlasnik pruži priliku.

Kako je Ivić reagirao na činjenicu da čovjek kojeg je ‘izmislio’ nastavlja njegov posao?

- Navijači su nakon utakmice divljali, čupali stolice, vlasniku razbijali prozore na njegovoj vili, a mi smo dva sata ostali u svlačionici i nismo se smjeli maknuti, nego smo čekali policiju. Policija nas je odvela u naše domove, a tamo nas je dočekao sportski direktor koji je odmah kazao da je po odluci vlasnika Ivić smijenjen i da sam ja novi trener. Možete misliti u kakvom smo šoku svi bili, iako je meni nakon utakmice već prolazilo kroz glavu da svi zajedno možemo početi pakirati kofere. Ja sam se na toj ponudi odmah zahvalio i rekao da odlazim zajedno sa svojim šefom, ali pokojni Ivić tada je pokazao svoju ljudsku veličinu. Prišao mi je i rekao da moram prihvatiti ponudu i da sam sposoban voditi momčad. Zagrlio me, poljubio i rekao da mu je satisfakcija to što ću ja nastaviti njegov posao. Nikada neću zaboraviti njegovu gestu, ona mi je doslovno promijenila život.

Vjerojatno ste u uzvratnoj utakmici na teren poslali onu vašu momčad, koja se Iviću nije bila svidjela?

- Naravno da sam to napravio, uveo šest novih igrača. No, čim sam prihvatio mjesto trenera, tražio sam od sportskog direktora da meni i momčadi osigura gazdin privatni avion te da odmah krenemo u Koreju, jer doma je bila ludnica u kojoj se nismo mogli normalno pripremati za utakmicu. Tu se dogodila i jedna zanimljivost. Dobili smo taj avion odmah i u Koreju došli dan prije našeg domaćina, jer oni su išli redovnim linijama pa je put dugo trajao.To je tako kad imaš puno novca ha-ha... A naš vlasnik je odmah nakon prve utakmice odjurio u Bejrut i tamo je ostao sve do uzvratne utakmice koja se igrala dva tjedna kasnije. Odnosno, stigao je u Koreju tek nakon te utakmice u kojoj smo proslavili osvajanje azijske Lige prvaka.

Zašto nije bio na finalu?

- Zato što nije vjerovao da možemo nešto napraviti. Uoči utakmice poručio je da se moli da ne primimo više od tri gola, jer da bi navijači mogli ponovno poludjeti. Kako smo mi već u poluvremenu vodili 2:0, odmah je zatražio svoj privatni avion i krenuo u Koreju. On u zraku nije imao pojma kako se kreće rezultat. Kada je sletio, doznao je da smo pobijedili 5:0 i pridružio nam se tek na slavlju. Ne mogu vam opisati ludnicu koja nas je dočekala kad smo se vratili doma, tisuće i tisuće ljudi bili su na ulicama, a mi smo imali status heroja. Nikada prije ni jedna momčad iz Saudijske Arabije nije bila osvojila azijsku Ligu prvaka.

I onda je osvoji trener kojem je to bila prva utakmica na klupi... Jeste li se poslije čuli s Ivićem?

- Dočekao nas je kad smo se vratili i još jednom pokazao koliki je čovjek. Sretno mi je izljubio, pogledao i onda iskreno priznao da je pogriješio i da me je trebao poslušati prije prve utakmice. Ivić je i tim činom pokazao kolika je ljudska i trenerska veličina bio.

Vratio izdašni ček

A zašto nakon toga vi niste ostali na klupi Al Ittihada?

- Nakon pobjede vlasnik kluba me je nagradio velikim bonusom, a onda smo počeli razgovarati o nastavku sezone. Rekao mi je da očekuje i domaći naslov prvaka, a ja sam mu iskreno odgovorio da to nije realno očekivati, jer se nakon osvajanja azijske Lige prvaka momčad emotivno toliko ispraznila da će pad biti neminovan. Danas znam da sam bio previše naivan, mlad i neiskusan, ali tako je to tada bilo. Vlasnik moje riječi nije mogao prihvatiti, rekao je da će uzeti novog trenera, a meni je ponudio ček s ogromnim iznosom da ostanem u gradu i čekam smjenu tog novog trenera u nekom trenutku, jer će se to sigurno dogoditi. Zahvalio sam mu na ponudi, vratio taj izdašni ček i rekao da kao sportaš ne mogu prihvatiti takvu ponudu i da se moramo razići.

S arapskim svijetom niste se razišli, tamo ste radili sljedećih 14 godina?

- Osvojio sam ukupno sedam trofeja, klub iz Kuvajta uveo u finale Azijskog kupa. Znate, jedini sam trener u povijesti koji ima dva velika finale Azije, Ligu prvaka i Azijski kup. Nažalost, Azijski kup nisam osvojio zbog svoje pogreške u finalu. Bilo je to 2011... I danas se znam noću probuditi zbog svoje pogreške, jer sam pristao na kompromis s jednim igračem na kojem je vlasnik kluba uporno inzistirao. Nije to bio pričuvni igrač, nego standardni, ali je on tražio da ga sa zadnjeg veznog stavim na lažnu devetku. Gubili smo 2:0 prije nego što sam ga vratio na mjesto zadnjeg veznog. Poslije smo postigli gol, pritiskali, pogađali gredu, ali nismo izjednačili.

Gazde s hirovima

Protiv Zlatka Dalića niste imali priliku trenerski odmjeriti snage?

- Nisam, uvijek smo se mimoilazili. Međutim, ono što je Dalić napravio s Vatrenima dodatno je velika stvar za sve nas koji smo godinama radili u arapskom svijetu, jer je Dalić pokazao da i treneri koji su tamo pekli zanat mogu napraviti vrhunske rezultate i u europskom nogometu. Nadam se da nas nakon njegova uspjeha sada u Europi drugačije gledaju.

Vi ste nakon arapskog svijeta zadnji posao ipak imali u Kini?

- U to vrijeme radio sam u Jordanu. Moj me agent nazvao iz Londona i kazao mi da ću za dva dana imati sastanak u Bruxellesu s klubom iz kineske Superlige. Dan ranije me čekalo polufinale Kupa u Jordanu, tu smo utakmicu dobili, a ja sam odjurio u Belgiju. Tamo sam održao prezentaciju ljudima iz Henan Jianye i oni su me izabrali za trenera.

U Kini se niste dugo zadržali?

- U arapskom svijetu nije lako raditi, jer gazde su enormno bogati ljudi i imaju svoje hirove, kojekakve poglede na nogomet i život, s njima je borba svaki dan. No, u Kini sam doživio posebnu vrstu pritiska. Klub je top, liga je top, uvjeti su nezamislivo dobri. Ali, u devet ujutro dođeš u kamp u kojem boraviš do sedam navečer. Uz mene su cijelo to vrijeme bili Kinezi, uglavnom njihov sportski direktor. I svaki bismo dan satima razgovarali, jer oni užasno puno žele razgovarati. No, nakon što bih navečer konačno došao doma, ponovno bi zvonio telefon i moj bi Kinez tražio da se vidimo i prođemo još neke stvari. Plate vas Kinezi bogato, ali žestoko im to morate odraditi.

Vi niste izdržali takav pritisak?

- Izdržao sam ga, naviknete se na to, ali nakon jednog treninga ušli smo u raspravu, zamjerili su mi način na koji je skupina igrača odradila trening i tražili su da promijenim pomoćne trenere. Što sam ja odbio i dao ostavku. Ne možeš tražiti da smijenim ljude koje sam doveo. Jedan od pomoćnika bio mi je i Elvis Scoria. Inače, momčad sam ostavio na 12. mjestu od 16 klubova, što je bio dobar pa i željeni rezultat.

Sučeljavanje s Capellom

Godinu dana ste bez posla?

- Vratio sam se doma, uglavnom živim između Pule i Zagreba i čekam neku odgovarajuću ponudu. Iskreno, volio bih se sada malo okušati i u europskom nogometu, pokazati što sam naučio svih ovih godina. Zlatko Dalić je svima pokazao da i u arapskom svijetu rade treneri koji mogu biti vrhunski i napraviti izvanserijski rezultat. Računam da je mnogima od nas otvorio neka vrata i da ćemo dobiti priliku, baš kao što ju je i Dalić dobio. Znam da će mi mnogi doma reći da nisam radio u Europi. Nisam, ali vodio sam momčad protiv Capella u Kini, protiv još nekih top trenera. Trener mora dobiti priliku da bi pokazao što zna. Valjda ću je i ja dočekati. Najviše se smijem onima koji mi kažu da je ovdje drugačiji pritisak nego tamo gdje sam radio. Volio bih da svaki trener prođe rad sa šeicima i milijarderima, ili da osjeti što je to nogometni život u Kini. Pa da nakon toga pričamo o pritisku.

Ljudi u Hrvatskoj i ne znaju da postojim

Dragan Talajić jako je nepoznat u hrvatskim okvirima?

- Možda bi najbolje bilo reći da ljudi u Hrvatskoj ne znaju ni da postojim. Što mi je malo tužno jer napravio sam neke stvari koje zaslužuju određeni respekt, a s druge strane mi je to razumljivo jer Bliski ili Daleki istok nisu destinacije koje naši ljudi pomnije prate kada je nogomet u pitanju. Znate, kako sam te 2004. godine otišao u strani svijet nikada nisam dobio ponudu nekog našeg kluba, nikada nisam imao ni neki ozbiljniji razgovor. Ljudi me ne poznaju... No, puno toga sam u životu prošao i vidio, sigurno imam što i reći i pokazati. Jednom će se to valjda i dogoditi.