Ludo slavlje Hrvata nakon pobjede nad Turskom nastavljeno je u Parizu u nakon utakmice, “kockice” su šetale francuskom metropolom do jutra. Kamo god ste se okrenuli, mogli ste vidjeti nekoga u hrvatskom dresu. Restorani i kafići bili su puni, jelo se i pilo, pjevalo, slavilo Vatrene. Ono što valja zabilježiti jest svakako činjenica da smo u Parizu susretali Hrvate različitih staleža. Bilo je za očekivati da oni koji imaju novaca krenu put Francuske, ali isto tako bilo je i onih koji ga nemaju previše, ali su željeli uživo vidjeti Modrića, Rakitića, Mandžukića, Srnu, Ćorluku i društvo.
Atmosfera je bila sjajna, naglo se pojavilo i društvo iz Posušja, krenulo je “Volim te majko Hercegovino...”, onda je stigla ekipa iz Livna, pridružili su se i neki švedski navijači.
Definitivno, kakva li je to samo veselica bila. Da, ne smijemo zaboraviti i društvo u kockastim dresovima koje je stiglo iz Frankfurta. Međusobno su, istina, pričali njemački, ali zato znaju sve hrvatske pjesme.
- Ovo je Jozo, ovo je Mate, ovo je Veselko...
Tako je predstavljao svoje prijatelje Josip koji inače živi u Bad Homburgu.
- Najbolji smo najbolji... Ovo ne bih propustio ni za što. Ovo je istinsko uživanje, ne samo zbog pobjede nad Turcima. Ovo jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, to je ono pravo, to je Hrvatska!
U noćnoj šetnji Parizom zalutali smo u restoran Fouquet, tamo smo susreli trojicu sredovječnih Hrvata, poslovnih ljudi, Vladimira Jaklina, Ivicu Kolačevića i Darka Vodopiju. Oni su pak posebna priča.
- Dobili smo ulaznice na turskoj strani stadiona. Nas trojica bili smo među 10 tisuća Turaka! Kad je Modrić zabio gol, skočili smo počeli navijati, ali nitko od turskih navijača nije reagirao - kazao nam je Vlado.
Njegov prijatelj Ivan veli da se nije čudio što kod Turaka nije bilo reakcije.
- Turska je velika nacija, veliki je to narod, sjajna kultura... Kad se svirala hrvatska himna, na turskoj tribini se nije čuo ni jedan zvižduk, vladao je tajac. Nas trojica smo se grlili i ljubili nakon pobjede, a Turci su nam pružali ruke i čestitali, zaista nevjerojatno iskustvo - rekao je Ivan.
Darko je pak zaključio...
- Vidite, tri dana smo ovdje u Parizu, prošli smo ga uzduž i poprijeko, vidjeli tisuće naših i turskih navijača. Nigdje nije bilo ni jednog incidenta. Mi smo, eto, bili u turskom grotlu, a da nas nitko nije krivo pogledao. To je prava navijačka i nogometna priča.
Bila je to noć za pamćenje u kojoj je Hrvatska svih staleža, domovinska i iseljena, bila - ujedinjena! Kad bi barem tako bilo uvijek. Možda hoće uskoro, već nakon Češke. Ako nas vlastohlepni političari, interesne skupine i njihovi medijski pomagači rastavljaju, Vatreni nas spajaju.