Nogomet je u konačnici pravedna raspodjela. U finalu Kupa, odličnom nogometnom eventu u sjajnom varaždinskom ambijentu, jednostavnim rječnikom, pobijedila je bolja momčad!
Kao što smo najavljivali, ključna dvojba ovog finala bila je hoće li Matjaž Kek osoviti na noge svoju umornu momčad, iscrpljenu dugom sezonom, ali i ogromnim emotivnim pražnjenjem po osvajanju titule prvaka. Kada je nakon prvih desetak minuta bilo očito, Rijeka se doista energetski podigla nakon maksimirskog gafa četiri dana prije. Kao takva ona je nametnula svoje vrline, a to je agresivnost, stalni pritisak na suparnika, kompaktnost u bloku ali i hitrina u tranziciji prema golu Modrih. Protiv takve Rijeke, vidjelo se tijekom cijele sezone, ovakav Dinamo, selekcijski nelogičan, taktički nedorečen, ali i govorom tijela igrača momčadski vidljivo bez homogenosti, jednostavno nema šansi…
Rijeka je u prvom dijelu dominirala. Planski je Kek prepustio inicijativu Dinamu, izvukao ga visoko, a onda su njegovi igrači, pogotovo u sredini, presingom otimali loptu suparniku i izlazili u brze (polu)kontre. Modra opcija s igrom na ofsajd pokazala se slabim rješenjem, pogotovo što se njihova formacija lako lomila u sredini terena, bez moći da zaustavi agresiju riječkih vezista i njihovo stvaranje viška. Unatoč dominaciji i višku prilika Riječani su na kraju otišli na odmor s remijem, jer su dopustili Dinamu da nakon udarca iz prekida stvori (polu)priliku za pogodak dobrog Olma…
Rano su Riječani vratili prednost početkom drugog dijela, nakon još jedne teške dekoncentracije loše Dinamove obrane. No, tada je uslijedilo dobro razdoblje Dinama, prije svega jer se kod Riječana osjetio zamor materijala, pogotovo veznih igrača. Kad je tako, Rijeka teže nametne agresiju, a posljedično lakši modri igrači onda lakše dođu do izražaja. Imali su par dobrih prilika, gredu Soudanija, ali i tada se stjecao dojam da bi Rijeka kontrolirala stvari i jačanjem ritma utakmicu usmjerila na svoj mlin. Tako je, zapravo i bilo, s par izmjena su Bijeli početkom posljednje trećine počeli opet rasti u intenzitetu trke i igre, te tako priveli utakmicu kraju bez osobitog stresa…
Rijeka slavi dvostruku krunu jer je kontinuitetom kroz cijelu sezonu, s manjim padovima forme, pokazala da je najkvalitetnija momčad. Upravo je taj pojam ključan. Riječki trijumf je pokazatelj važnosti momčadske igre, organizacije i kompaktnosti, taktičke discipline i opće homogenosti struke i igrača, sve faktora koji su jači od bilo koje najviše individualne vrijednosti. Istovremeno Dinamova ovosezonska sudbina je na tim faktorima podbacila i to je polje na kojem je izrasla jedna povijesna riječka pobjeda, odnosno jedan povijesni pad Modrih nakon 11 godina dominacije.