Dvjestotinjak ljudi dočekalo je hrvatske nogometne reprezentativce na Plesu. Neke od svojih ljubimca vidjeli su samo kroz aerodromsko staklo, jer je splitska ekipa produljila na jug, a drugi su im, vidno umorni, tek kurtoazno mahnuli.
Jedan od onih koji je bio spreman pričati bio je Danijel Pranjić. Zadovoljan igrom, nezadovoljan rezultatom, Pranja ne iskače iz tračnica kojima “vozi” većina reprezentativaca.
- Lijepo je sve to, ali mi smo ovdje, nismo više u Poljskoj i to nas jako boli - kazao je jedan od onih koji su apsolutno zadovoljili:
- Da, zadovoljan sam i ja. Koliko sam dobio vremena, dobro sam odigrao.
Slaven Bilić rekao je da neće zamjeriti onim igračima koji će mu zamjeriti manjak minutaže na Euru. Pranjić nije zvučao tako, ali bilo bi jako zanimljivo čuti što bi na tu temu rekao Josip Šimunić. Joe je prvi prošao nepostojeću carinsku kontrolu, sjeo u najudaljeniji kut i čekao dolazak prtljage. Dobrih pet minuta sjedio je tako sam. Pognuo je glavu, jedva dočekao tobru i projurio pored navijačko-novinarskog kordona. Njegov je primjer slijedila i većina suigrača, ali ne i Slaven Bilić.
- Gotov sam, umoran, iscijeđen... Treba mi odmor, a nemam vremena. Idem vidjeti djecu, mamu, djevojku, pse... U ponedjeljak već letimo u Moskvu. Veselim se, kako ne bih: super grad, atraktivan klub... Ali, sada ne mogu o tome, prazan sam - kazao je Bilić prije nego što se bacio u zagrljaj navijačima, od kojih je zaradio najvatrenijih, oproštajni pljesak.