Hajdemo objektivno - kad bi sad hrvatski nogometaši putovali na Olimpijske igre, koga bi izbornik Nenad Gračan mogao povesti? Zar bi Dinamo dao Roga i Ćorića usred kvalifikacija za Ligu prvaka, bi li ostali naši klubovi upalili zeleno svjetlo, a igraju i Europu i državno prvenstvo? Koliko bi europskih klubova pustilo Hrvate da se zapute u Brazil? Ma, sklepali bismo nekakvu postavu s kojim iskusnijim igračem i nadali se kako se nećemo osramotiti.
Nogomet ima posve drukčiji kalendar i prioritete, FIFA ne traži od klubova da puštaju igrače na OI, i to što se Hrvatska nikad nije plasirala ne trebamo previše žaliti. Koliko god puta predsjednik HOO-a Zlatko Mateša kazao da bi volio vidjeti i nogometaše u ekspediciji. Kako pravo nastupa imaju i trojica starijih od 23 godine, Vatreni bi teoretski mogli složiti dobru ekipu, po imenima ravnu Brazilu, ako ne i bolju. Međutim, praksa je drugo, niti jedna od europskih nacionalnih vrsta nema u sastavu niti jednog igrača koji je bio na Euru u Francuskoj.
Nikad u prvom planu
Među 16 reprezentacije na Igrama su s našeg kontinenta samo četiri: Njemačka, Portugal, Danska i Švedska. Riječ je o polufinalistima Eura U-21. Jer za OI nema zasebnih kvalifikacija, to je ciklus mladih reprezentacija koje igraju u skupini, potom play-off, osam ih bude na Euru, a četiri najbolje na OI. Dvaput smo bili blizu, za Sidney 2000. i Atenu 2004. godine. Nedostajao nam je koji bod u skupini na EP-u.
- Teško se plasirati, a u konačnici uvijek se kod nas o tome priča s figom u džepu, jer kako počinje domaća liga i Europa pitanje je s kime bismo mogli otići tamo. Što se nogometa tiče, Igre su u nepovoljnom terminu - kaže Nenad Gračan, pa na pitanje znači li to da nikad nije ni bilo prave volje da se plasiramo, odgovara: - Želje je sigurno bilo, svi imamo cilj doći do čim boljeg plasmana, no kad bi do toga došlo pitanje je kako bi se to sve moglo uskladiti. Imamo mi dobru U-21 nacionalnu vrstu, ali već je 5-6 igrača u A reprezentaciji.
Gračan je igrao na Igrama u Los Angelesu 1984. godine za Jugoslaviju. Koliko mu je značila brončana medalja koju je tamo osvojio?
- Značila mi je puno jer turnir je bio kvalitetan. Ne sjećam se točno datuma, ali vratili smo se prije početka prvenstva, koje je kretalo kasnije nego sada HNL. U to doba bile su zasebne kvalifikacije baš za olimpijske igre. Reprezentacije iz Europe i Južna Amerike također nisu igrale s najboljim igračima, no pamtim se da je za Kamerun, kojeg smo pobijedili 2:1, igrao Roger Milla. I zabio nam. Poslije atletike najviše je gledatelja bila na nogometu.
Ivo Šušak vodio je Kockaste 2000. na Euru, Martin Novoselac 2004. Ostali su za korak prekratki.
- Mogu reći da je meni zbog Olimpijskih igara najveći sportski žal. Radi se o tom Euru 2000., bili smo u Slovačkoj treći u skupini, a s drugim mjestom bismo išli u Sidney. Možda se sjećate famozne utakmice s Nizozemskom kad smo vodili 1:0, pa primili gol sa 70 metara (Van Bommel svladao Pletikosu), potom smo poraženi u zadnjoj minuti. Jako nesretni su bili i igrači Tudor, Pletikosa, Bišćan, Ivan Leko, Smoje, Balaban, Šokota, Šerić, Miladin, Mikić... prekrasna skupina momaka. Mislim da smo zaslužili - kaže Šušak. Ali generalno nije se posvećivalo puno pozornosti Igrama.
- To je točno. Konkretno, u mojem slučaju nije poduzeto sve da na Euro odemo bez problema, pa smo putovali autobusom u Slovačku. Nažalost. Mislim da je to trebao biti imperativ. Sjećam se priča, tada 2000. godine, što ako se plasiramo, Dinamo i Hajduk igraju Europu, hoće li nam pustiti igrače. Takva rasprava možda je otupila dio oštrice prema rezultatu. No, ja mislim da treba napraviti sve da naša momčad, kad se plasira na Euro, ima optimalne uvjete da izbori OI. Sve treba podrediti rezultatu nacionale vrste.