Nikad ovo neću prežaliti! Kao ni polufinalnu utakmicu protiv Francuske 1998. godine, kada nismo znali ući u finale Svjetskog prvenstva. Ni sada nismo znali, iako je i Bog navijao da još jednom vidimo Pariz. Ivan Perišić i Islanđanin Arnor Ingvi Traustason, koji su u zadnjim sekundama zabili golove Španjolskoj, odnosno Austriji, širom su rastvorili vrata Hrvatskoj put do finala. Da, trebalo je pobijediti Portugal, Poljsku i Wales, ali to nije bila nemoguća misija za tako moćne igrače kakve ima Hrvatska.
Najlakše je reći, kriv je trener! Da, da je bio kuražniji, da nije bio opsjednut veličinom Cristiana Ronalda, da je taktički potkovaniji, možda bi sve bilo drukčije. Možda bi danas Ivan Perišić bio protukandidat Griezmannu i Cristianu Ronaldu za Zlatnu loptu, koju, nota bene, nije dobio ni u Hrvatskoj. I tko zna hoće li je dobiti, makar je već godinama najbolji, najmoderniji i najučinkovitiji hrvatski igrač.
Preko puta apartmana gdje stanujem, na prozoru visi portugalska zastava. Još su ovdje, u finalu su. Nas se nitko više i ne sjeća, osim nas nostalgičara za danima kad smo “španali” prvoklasni nogomet. Bili smo kao kometa na francuskom nogometnom nebu. Pojavili smo se, rasvijetlili svemir i ugasili se. Vratili smo se u svoj nespokoj, naše sitne prepirke, u naš “sitni mentalitet”. I uvijek će biti tako...
Cristiano Ronaldo nije odigrao nezaboravnu utakmicu, nije to bila nogometna rapsodija, ali, Cristiano Ronaldo je bio središnja figura i na ovoj utakmici. Ne samo što je zabio efektni gol i ugasio nadu Velšana u dobar rezultat, ne zato što je asistirao Naniju za drugi gol, on je lider portugalske reprezentacije, i svoj ego je podredio svetom cilju. Nikad ga prije nisam vidio da igra defenzivu, da brani svoj gol, ovdje je i to činio. I uz to motivirao je suigrače, to je sasvim drukčiji Ronaldo od onoga kakvog ga znamo iz Reala.
No, ako zbrojimo ukupni dojam, je li plasman u finale Europskog prvenstva, tri gola na turniru i osvojena Liga prvaka dostatna za Zlatnu loptu? Statistika bi rekla - sasvim dovoljno, ali, dojam baš i nije takav, Ronaldo nije sve utakmice odigrao za pet. No, koga briga za dojam, sjeća li se netko kakav je nogomet igrala Grčka 2004. godine.
Ne, pamti se samo da je Grčka bili europski prvak. Danas Cristiano Ronaldo piše povijest, pobijedio je suigrače iz Reala, i Luku Modrića i Sergia Ramosa i Garetha Balea, sve ih je poslao kući. “Vidimo se na Valdebebasu”, poručio im je. Moguće je, lako je moguće, da će se u trening-kampu Reala pojaviti kao europski prvak.
- Naš plan igre sve bolje funkcionira. Već protiv Hrvatske ste mogli zapaziti da smo strateški dobro organizirani, iako nismo spektakularni. Ali, to nije zato jer Portugal igra loše, već su naši suparnici, posebno Hrvatska, bili dobri. Naš cilj je kvalificirati se što dalje i došli smo do cilja. Prije dvije godine, prvi put sam sjedio na klupi na Stade de Franceu, i tada smo rekli: ‘Jednom ćemo ovdje igrati u finalu...’ - rekao je Fernando Santos, izvrsni taktičar, koji je i Antu Čačića i njegovu spektakularnu veznu liniju “potukao do nogu”, a zatim to učinio s Poljacima i Velšanima.
Portugal je tako došao u drugu šansu postati europskim prvakom. Prije dvanaest godina u Lisabonu je izgubio u finalu od Grčke (0-1), sada će na Stade de Franceu pokušati napokon doći do titule najbolje reprezentacije Starog kontinenta. Nisu bili u krugu favorita, čak ni pritajenih, vjerovalo se da će ih kočiti egoizam Cristiana Ronalda, ali, dogodilo se suprotno. Prvi put je CR7 igrao za momčad, ne samo za svoju promociju. Uz tako iskusnog stručnjaka na klupi, ne čudi da je pao i Wales. Ovaj put bez produžetaka i jedanaesteraca.