Dva mjeseca užasa. U redu, možda malo preteška riječ, svjesno dramatiziranje, makar kako je to doista izgledalo “iznutra”, za jednog ludo nadarenog i kvalitetnog vaterpolista, jednog od najboljih na svijetu možda je riječ užas doista najbolji opis. Mislimo, naravno, na Sandra Sukna i razdoblje od 7. travnja do 10. lipnja. Od trenutka suspenzije ili izbacivanja iz reprezentacije, pa do trenutka pomirbe, ponovnog vraćanja.
Početkom travnja, nakon suspenzije Sukna, Obradovića i Paškvalina zapisali smo da su nam šanse za medalju u Brazilu svedene na razinu statističke pogreške. Oni koji ne znaju koliko je to, izračun je jasan - ispod 1 posto. Tako je to doista tada izgledalo. Istina, u momčadskim sportovima nitko nije nezamjenjiv i bez svakoga se može. To su one floskule koje se često koriste u takvim prilikama ili neprilikama. Tvrdnja koja čak i stoji, ali... Bez svakoga se može, ali Hrvatska bez Sukna, pravog, moćnog, opasnog Sukna ne može u bitku za medalju na najvećoj sceni.
Nas 13 će dati sve
Dva mjeseca kasnije ili ako ćemo sada iskrenije, nešto ipak i manje jer su već ranije postojale sasvim jasne naznake da se nešto pozitivno valja, Sukno je opet u reprezentaciji. Ne samo on. Sada imamo i Xavija Garciju, a baš svi reprezentativci iza sebe i sjajnu klupsku sezonu, plus blagodat razdoblja konačno bez bolesti i ozljeda. Preko noći postadosmo ili se opet vratismo u ulogu jednih od favorita za neku od stepenica brazilskog postolja.
Upravo stoga drago nam ga je vidjeti opet “unutra”, lijepo ga je vidjeti u trenirci hrvatske olimpijske vrste jer se u jednom trenutku sve činilo malo drukčije. Sada, s malim vremenskim odmakom, niste istupali u javnost, što se u biti dogodilo? Nesporazum ili...
- Dao sam bio odmah kratku izjavu za HTV dan nakon suspenzije. Nisam želio kasnije ništa više ni spektakularno širiti u javnost. Mislim da se sve to moglo i bolje riješiti, među nama, kao što na koncu i jest. To je sada iza nas i to je jedino bitno. Odabrano je nas 13 za predstavljati Hrvatsku i sigurni budite da ćemo u tom pogledu dati sve od sebe. Sve najbolje - veli Sandro.
Prije nekoliko dana, prigodom njihova ispraćaja u Južnu Ameriku, bilo je i prigodnih govora, tv-prijenosa, kolača i kave, autograma i fotografiranja. U biti, za Sandra je ispraćaj iz Zagreba 2016. bio daleko svečaniji, nego doček u Dubrovniku nakon londonskog zlata 2012.
- Ha, teško je to uspoređivati...
Ne, ne, niste shvatili ili ste, srećom, zaboravili. Kad ste se prije četiri godine vratili s Olimpijskih igara kao slavodobitnici, nisu vas provozali Stradunom kao ostale kolege jer su prethodno pale neke teške riječi na Ćilipima, u kontaktu s tadašnjim čelnicima Juga CO jer tog ste dana potpisali za Primorje EB...
Svi će kiksati
- Aha, to... a joj. Najradije ne bih o tome. U Zagrebu je sve dobro počelo ako govorimo o ispraćaju, a nadam se da će tako i završiti.
Uvod u razgovor možda nije svečarsko-olimpijski, ali opet, to su jednako tako uz prisjećanja ipak bile i najaktualnije teme vezane uz Sukna. Ova 2016. godina, barem dosad, ne spada u red nezaboravnih za vas. Siječanj i EP u Beogradu je bio daleko od dobrog, Pro Recco nije osvojio naslov prvaka Europe, a to je za najbogatiji vaterpolski klub svijeta ravno neuspjehu. Možda vam druga polovica godine ponudi sasvim drukčiju sliku.
- Takav je sport. Svi rade, svi treniraju, svi žele pobijediti. Nekad ne pobijedi onaj od kojeg to svi očekuju, ali zato je sport i zanimljiv i gledan. Mi smo silno motivirani, spremni, zdravi što je najbitnije. Na papiru dosta vrijedimo, nadam se da ćemo to i dokazati u bazenu.
Jeste li vi osobno bolje sada nego u siječnju? Znamo da taj beogradski turnir niste ni odigrali na približno vašoj razini stoga jer ste bili i bolesni.
- Tada smo imali dosta igrača koji su bili ili bolesni ili ozlijeđeni ili poluzaliječeni. To je istina tog EP. Jasno, uz sve to, loše smo i igrali te nismo ni zaslužili bolji plasman. To smo jako dobro analizirali, taj turnir i ostavili ga po strani. Iza sebe. Mislim, ni onima koji su tamo bili s medaljom oko vrata, zar mislite da će se njima automatski stavljati medalja sada u Riju? Neće! Kao što smo mi bili lošije plasirani, neće nas nitko takvima tretirati u Riju. Sve se zaboravilo, poništava. Dolazi 12 spremnih i motiviranih momčadi, svatko vidi svoju priliku. Slijedi jedan sportski rat u bazenu. Bit će teško, po meni i iznenađenja, različitih rezultata, tako da jedan poraz ne može ništa korjenito promijeniti. Svi će kiksati, vidjet ćete.
Nešto nam se u igri Barakuda sada čini ključnim. Upravo na ovom turniru. Vaše preuzimanje, bez oklijevanja i premišljanja, uloge vođe ove momčadi. Možda je to lako izgovoriti, puno lakše napisati nego izvesti, ali jeste li spremni preuzeti na sebe ulogu lidera? Jest, Pavić je kapetan, ali vi imate već i godine i iskustvo, najbolji ste igrač Hrvatske, jedan od najboljih na svijetu. Od vas se to očekuje.
- Bit će koga momčad izgura. Nema nekog naprasitog idemo to tako reći, guranja. Postoji tu i trener. Ne treba maltretirati momčad, da tako kažem. Sada počinje prava predstava. Nikoga ne zanima kako si radio budeš li slabo igrao. Neće nam nitko reći “joj, baš ste super trenirali”, a mi ne napravimo rezultat. Ogledalo svega je rezultat, a rezultat trpi sve.
Ne smije biti soliranja
Vješto pokušavate izbjeći raspravu o liderskoj ulozi, ali pitamo jer je to normalno i uobičajeno u svakom sportu i momčadi. Uostalom, kao da je tajna da je, primjerice, Ante Čačić, izbornik Vatrenih gradio momčad oko Modrića. U košarci izbornik Aco Petrović ističe dvojicu Šarića i Bogdanovića. Vi ste ta rola u vaterpolskoj reprezentaciji i teško je zamisliti momčad bez vas. Konačno, da se ne lažemo, suparnici najveću pozornost i najbolje braniče bacaju na vas.
- U redu, svjestan sam toga. Uvijek i trebam dati nešto više jer imam tu kvalitetu. Prihvaćam taj dio, ne bježim, ali isto tako ponavljam da u momčadskom sportu nema mjesta i prostora za soliranja. Momčad je ta koja iznjedri pojedinca. Pojedinac može pogurati kada momčad stane i to je to. Kada se ove dvije stvari poklope, kada dođu na idealnu razinu, tada govorimo o najboljoj momčadi. Nadam se da ćemo baš to uspjeti napraviti. U pravom trenutku i da sve bude savršeno.
I odmah se prebacio na početak turnira...
- To o čemu sam govorio je nužno u vodi, u svakoj utakmici i sve 32 minute. Prvo protiv Amerikanaca u subotu. Oni baš najavljuju velike rezultate, tako čujem, vele da su spremni za ovaj turnir. Pa... spremni smo i mi. Analizirali smo ih, detalji nas još čekaju. Lijepo bi bilo ući s pobjedom, posebno jer je ta utakmica jako bitna. Sigurno nije najbitnija, ali je vrlo važna.
Xavi uči himnu
U čemu se ova momčad razlikuje, a u čemu je ista onoj iz Londona?
- Brži smo. Na tome temeljimo igru. Iako, nije baš samo to. Pogledajte nas... Ima nas, i visinom i stasom. Ukomponirani smo dosta dobro. U Londonu je to bila dosta čvršća, jača momčad, na čemu je i Ratko inzistirao. Tamo je bilo “drž’ svatko svoga, pa tko preživi”. Imamo mi i sada ne samo brzine, već i snage. Nadam se da će to dobro izgledati. Sigurno da smo sposobniji za neki lagani gol, onako, na brzinu dan. To ova momčad može. Izlijetanje iz kontre i gol, znate li kako vas to samo “digne”, a s druge strane uništava suparnika. Bez ikakve akcije, bez igrača više, s puno manje utrošene energije, samo brz napad i po golu. Ako bude više takvih golova, bit će nam lakše.
Jeste li vi, kao momčad, spremni za borbeni, dugotrajni, jaki presing? Ono što je igrala Crna Gora, koja je tako u siječnju zamalo postala prvak Europe.
- Jesmo. Imamo možda i trojicu najčvršćih, najboljih braniča, Burića, Bušlju i Macana. Možemo zato dosta igru temeljiti na čvrstom presingu, a onda zaigrati na kartu brzine, da probamo ukrasti koju loptu. Na pripremama je to izgledalo baš tako, ali opet... pripremne su utakmice nebitne. U smislu rezultata.
I da, samo za kraj, jeste li konačno naučili Xavija Garciju hrvatsku himnu?
- O, da, jesmo. Zna početi “Lijepa naša...”