Znate za onu često upotrebljavanju rečenicu - život piše romane. Da, zaista su neke životne priče gotovo nevjerojatne, neobične, ponekad neshvatljive i nepredvidive. Sve je počelo zapravo s hrvatskim reprezentativcem Dejanom Lovrenom.
Pitali smo ga ima li kakvu vezu za ulaznice, htjeli smo prije ogleda Cityja i Dinama pogledati derbi na Old Traffordu Manchester United - Arsenal.
- Možeš podići ulaznice na ulazu za igrače na Old Traffordu, na tvoje su prezime, ostavio ih je Luke Shaw.
Prijatelji Luke i Dejan
To je javio Lovren. Shaw igra u Unitedu, a prijatelji su još od vremena dok su skupa nastupali u Southamptonu. U ljeto 2104. skupa su otišli iz kluba, Dejan u Liverpool, Luke u Manchester United.
Sve je bilo kako je rekao, ulaznice su čekale, uz dodatak da sam malo porazgovarao sa simpatičnom djevojkom koja mi ih je uručila. Njoj je bilo zanimljivo kako to Luke Shaw ima prijatelje u Hrvatskoj kojima ostavlja ulaznice za tzv. “family stand” tribinu na kojoj se okupljaju obitelji i prijatelji nogometaša Uniteda.
Dosadna kiša
Nakon toga društvu kolege Saše Marića s HNTV-a trebalo je nešto popiti u pubu nasuprot stadiona, zove se “Trafford” i u njega mogu ući samo navijači s članskom iskaznicom. Vani je lijevala ona dosadna, engleska kiša. Navijači koji su se počeli skupljati tri sata prije početka utakmice bili su vrlo zanimljivi, nitko nije imao kišobran, a samo neki kabanicu... Navikli su ljudi na kišu.
- Ne možete ući bez članske iskaznice. Ovdje nitko ne ulazi ako nije član Uniteda!
Tako nas je strogim glasom na ulazu dočekao ogromni zaštitar čija su ramena imala proporcije ormara, a na obrijanu glavu mogao mu je sletjeti omanji helikopter. Onda je startala naša dovitljvost, dok su nam se cipele lagano počele puniti vodom...
- Ali, znate, mi smo vatreni navijači Uniteda iz Hrvatske. Samo smo došli zbog utakmice s Arsenalom...
Nije ga impresionirala ta rečenica, nimalo... Samo nam je rukom poput one Stipe Miočića pokazao da se odmaknemo. Kiša je padala sve jače, ali mi se nismo dali...
- United, United...
Tako smo počeli poput nekih fanatičnih navijača drukati ispred puba. Bilo je dovoljno.
- Vi ste izgleda stvarno navijači našeg kluba, ulazite!
Tako smo ušli u pub rezerviran samo za one s članskom iskaznicom Uniteda. Na ulazu nas je dočekao natpis, ona poznata rečenica Erica Cantone koji je 2000. godine proglašen igračem stoljeća Unitedu. “Kada galebovi prate brod koji plovi, to rade zato što misle da će netko baciti sardine u more.”
Teško do šanka
Prije nego smo ušli, morali smo pristati na maltretiranje ruke, morali smo dobiti žig na gornjem dijelu šake. Bez žiga Manchester Uniteda ne možete popiti pivo. Gužva je bila ogromna, do šanka se bilo teško probiti. Da bi vas uslužile bujne konobarice, treba vam otprilike pola sata. Ali nitko ne odustaje, pjeva se, navija, svi su nasmiješeni i sretni u predvečerje utakmice. I tako dok smo se konačno probili do šanka i dobili pivo, netko je pokucao po ramenu.
- Vi ste iz Hrvatske?
Tu zapravo počinje ta zapravo nevjerojatna priča.
- Ja sam Nenad Smiljanić, ovo su moji prijatelji, Marko Mamić i Danijel Matošević. Oni su došli iz Zagreba, ugostio sam ih...
Smiljanić (crveni dres) igra za nižerazredni Stocksbridge. To je inče bio prvi klub Jamieja Vardyja
Lijepo je sresti naše ljude, a još je ljepše kad vas prepoznaju, kad znaju da ste novinar, kad se s vama žele fotografirati.
- Znate li Antona Samovojsku?
To nas je pitao Nenad... Kako ne bismo znali poštovanog kolegu.
- Jednom sam s njim razgovarao...
Onda je nekako sramežljivo kazao.
- Znate, ja sam vam jedini Hrvat koji je igrao za Manchester United! Imao sam 16 godina. Rođen sam ovdje u Manchesteru, majka Nada je iz Ogulina, tata Đole je iz Mostara. Ovdje ga zovu George, ha-ha...
Unitedova momčad čiji je član bio Nenad Smiljanić
Stigla je još jedna runda i razgovor je tekao, tekao...
- Nakon nekog vremena sam prešao u Burnley, a onda sam otišao studirati u SAD, tamo sam igrao za svoj faks, završio sam financije, vratio sam se i sad radim u struci ovdje u Manchesteru, mojem rodnom gradu.
Ali jedini Hrvat koji je nosio dres Uniteda još uvijek igra nogomet, tek su mu 24 godine, izgleda kao da je u formi.
- Igram za nižerazredni Stocksbridge. To je bio prvi klub Jamieja Vardyja. Mogu igrati defenzivnog i ofenzivnog veznog.
Onda nam je otkrio još nešto zanimljivo.
- Zvao me BSK Bijelo Brdo, hrvatski drugoligaš. Ne znam kako su saznali za mene, ali su me kontaktirali i kazali da dođem k njima. Međutim, ponudili su mi samo smještaj i hranu, a od nečega se ipak treba živjeti. Ali stupio sam u kontakt i s gospodinom Črnkom iz Gorice, hrvatskog prvoligaša, trebao bih ove zime doći na probu. To je odličan klub...
Maleni svijet
Znamo, znamo mi Nenade da je Gorica odličan klub. Držimo ti fige da uspiješ.
- Želio bih živjeti u Hrvatskoj, igrati u Hrvatskoj.
Nenad Smiljanić kao tinejdžer u dresu ManU
Kažemo mu da mnogi mladi bježe iz Hrvatske, a on bi želio živjeti u Hrvatskoj? Kako to?
- Hrvatska je zemlja mojih snova. Evo, tamo žive i moji prijatelji Marko i Danijel. Upoznao sam ih na ljetovanju u Hrvatskoj, na otoku Murteru. Bio sam u Tisnom i Jezerima.
Taj svijet je zaista nevjerojatno malen. Eto, moja malenkost čitav život ljetuje u Tisnom, otac je rođen u tom malom mjestu na Murteru, danas poznatom po Garden festivalu.
- Pozdravila vas je moja teta...
To nam je najednom kazao Danijel, Nenadov prijatelj. Naravno da se nad glavom stvorio veliki upitnik.
- Moja teta je Ivanka Perić, bivša nogometašica, najbolja prijateljica Mace Maradone. Poslao sam zajedničku fotografiju iz puba i, eto, pozdravlja vas.
Ivanku dobro znam, bila je jedna od zaista najboljih nogometašica koje je Hrvatska ikad imala. Svijet je zaista nevjerojatno malen, zar ne? Kod slučajnog ulaza u pub navijača Manchester Uniteda u koji ne može ući nitko bez članske iskaznice, upoznao sam jedinog Hrvata koji je igrao u Unitedu, a koji ljetuje u istom mjestu gdje je rođen moj otac, a prijatelj mu je nećak Ivanke Perić, moje dobre poznanice... Ostalo se samo nasmijati, popiti još jednu, te krenuti na utakmici Manchester United - Arsenal.