“Čuj, kaj misliš, jel’ mogu s natikačama na tekmu”, pitao je frend, inače doktor povijesti, na pragu 40-tih, negdje oko 18 sati. Nije kupio ulaznicu, ali “sjedaljka” uz “plave bluze” mijenjala je narativ njegova dana.
- Mislio sam gledati tekmu doma, ali sada, javio sam ženi da bih mogao. Kada je kazala zašto ne, isto sam pomislio i ja. Nego, jel’ ima karata za sjever?
Bilo je. On je, doduše, na putu od Keglića prema Maksimiru stao u roditeljskom domu u Šenoinoj i uzeo neke stare, već poderane tenisice, i napustio društvo kod “pimpeka”.
- Ne brini, naći ću ja već neko društvo...
A to mu, konačno, nije bilo teško. Jer, ekipe, spremne za pravu dinamovštinu i planiranje euro-gostovanja bilo je posvuda. Od tog našeg Keglića, preko centra grada, pa sve do ovog šampionskog istoka grada, sve je gorjelo. Nije prošlo mnogo od Benfice, kada je grad bio obojen plavim, i kada se slavilo proljeće, a već je došlo novo ljeto i nove “utakmice godine”. To, realno, ova nije bila, ovo je bila “utakmica potvrde”. Potvrde da Zagreb nije zaboravio klub s kojim je rastao, putovao, slavio i mnogo više tugovao.
Zagreb kao grad čudna je biljka. Nekoć, u staroj Jugi, bio je simbol gospoštine. Ako je Ljubljana bila svojevrsni Beverly Hills davno i srećom zaboravljene države, ako je Beograd bio centar, a Sarajevo zajebancija, Zagreb je bio grad koji je odisao kulturom, mala bečka sestrica, u kojoj je prolazilo mangupstvo, ali ne i sirovost.
- Ne moramo biti prvi, ali budimo gospoda - govorili su tada navijači kluba, koji je, realno, bio uvijek na rubu “velike četvorke”.
Ne pišemo ovo da uzdižemo bivšu državu, dapače, već da opišemo ono što se u Zagrebu stvara posljednjih godinu dana. A to je činjenica da bez bjegunaca i blasfemičnih i beskonačnih presica, ovaj klub napokon diše punim plućima. Ima još tu svega i svačega, ima i prijepora i disonantnih tonova, ima svega, ali činjenica jest da se Dinamo pod paskom sjajnog trenera i karakternih igrača napokon vratio matici. Zagrebu. Navijačima. Koji su ga jako dugo, predugo čekali.
I koji danas umjesto o bojkotu pričaju o gostovanjima.
- London bi bio super, ali tamo smo već bili. Kaj veliš na, recimo, Napulj? To bi bila ludnica - pričali su već sredovječni muškarci kojima je ovaj Dinamo, napokon, vratio mladost.
Nikad zaboravljenu, ali gotovo pa izbrisanu. Dok je prema Maksiću gmizala mala grupica Norvežana, plava je banda imala svoj šou. Nade, sreće i ljubavi. One koja zaborava nema. Prve, jasno. Ako je proljeće u Europi bio trend, ovo je bio dokaz da su “modri” opet hit. Kojem ne trebaju igrice od milijun čega već, čime se, pazite (!), pozivalo ekipu na dvoboj s Realom, već samo pravi stav, u kojem navijači nisu neprijatelji. Konačno, pokazuju to od Plzena, preko Lisabona i Budimpešte, pa sve do, eto, Rosenborga.
Navijači nisu problem, navijači su snaga. Šteta što je to netko zaboravio proteklih desetak godina. I što su godinama klinci Zagrebom gmizali u dresovima Reala, Barce, ili Liverpoola...
Nasreću, duh nije zatrt, i vraća se. Dinamo je oduvijek bio simbol i amblem ovoga grada, pa i države. I koliko ga god pojedini ljudi željeli pretvoriti u državni, pa i osobni projekt, čini se da će budućnost pokazati kako se odupro svemu. I kako je uspio stvoriti simbiozu, koja se jučer slijevala tribinama: pjesma je s minutama postajala sve jača, energija je bila jaka kao dinamo, a više od 23 tisuće ljudi još jednom, već treći put ove godine šalje jasnu poruku: “Dinamo, falio si. I dobro je da si napokon ovdje”.
Liga prvaka? Ona je, vjerujte, ovoj ekipi bila samo bonus