Možda se sve o odnosu prema reprezentaciji Hrvatske, u njezinu okruženju, može sažeti u stavu nakon povijesne pobjede nad Danskom.
Čuli smo tezu - Vatreni su odigrali vrlo lošu utakmicu! Znači, nije ono da nisu igrali baš najbolje, nego su bili loši (!?). U utakmici u kojoj su ostvarili drugi najbolji rezultat u povijesti reprezentacije? Ovaj fragment više nego rječito govori u kojoj atmosferi “ultimativne strogoće” živi hrvatska nogometna reprezentacija, a koja, nota bene, nije bila lišena ni takvih, a ni društveno političkih fenomenologija negativnog prizvuka čak ni nakon osvajanja brončane medalje u Francuskoj 1998. godine.
Jedna od najvećih vrijednosti one generacije 1990-ih godina jest što je imala tvrdi blok lidera na čelu sa Zvonimirom Bobanom. Oni su bili dovoljno čvrsti da prevladaju sve te trivijalne, ali i ozbiljne destruktivne linije koje su reprezentaciju držale poligonom za nametanje svekolikih, a najmanje nogometnih stavova. To što su bili takvi frajeri, uz tehničku kvalitetu koju su imali, razlog je što su bili treći na svijetu. I bez obzira što čak i danas, neki koji su bili dio te reprezentacije, tko zna iz kojeg razloga osjećaju potrebu ići niz dlaku populističkim tezama današnjice, te sami obezvrjeđuju ondašnji fantastičan natjecateljski pohod. Znate ono, kao da je stići do treće pozicije na svijetu bilo kao gledanje filma o ‘98., uz kokice u kino dvorani...
Prije 12 godina pojavila se preteča grupe koja će oformiti drugi čvrsti blok lidera reprezentacije. Slaven Bilić, jedan od važnijih Brončanih, brzo je prepoznao kvalitetu Luke Modrića i Vedrana Ćorluke. I promicao ju je i onda kada su, opet iz svekolikih razloga, gdje god neznanja, eter parali zvuci o malom nejakom Zadraninu i sporom dugonji koji trči na petama.
Od 2006. godine oko ta dva tipa Bilić je slagao grupu kojoj su postupno pristupali Mandžukić, Rakitić, Nikola Kalinić, Strinić, Lovren, Vida, Perišić, Vrsaljko, Badelj i drugi. Problem te grupe bila je eksplozija prve Bilićeve ere, kad se dotuklo Engleze i onda na Euru 2008. doživio šok s Turcima.
Te traume, uz suze igrača, poslužile su desetogodišnjoj fami o igračima bez muških atributa, o grupi koja nema kvalitativnu snagu, o najisturenijim igračima koji nemaju kvalitetu iako ih je svijet već slavio kao vrhunske španere.
Nakon svakog težeg poraza (Gruzija 0:1, Grčka 0:2) derali su im kožu i samo predbacivali da su “prevare od igrača”.
Jaka karakternost
Nadovezalo se na to mnoštvo problema s idućim izbornicima, raznim ispadima na tribinama, utakmicama bez publike, animozitetima s elementima nasilja na relaciji HNS - navijači.
Kako se to momčad, koja je često bila na rubu ponora, kad je bilo najteže dizala i obranila dostojanstvo? Karakternošću! Predvođeni liderima različitih osobnosti kao što su Modrić, Ćorluka, Mandžukić, Rakitić (neki su se drugi oprostili…) reprezentacija se uvijek izdizala iznad tereta kojeg su otežavali upravljači HNS-a, izbornici lošeg rada ili statusa, negativna javna tretiranja i razni “…itičari”. Oni koji su ismijavali reprezentativce, njihove klupske dosege, osobnosti, iznova promičući teze o luzerskoj generaciji (što god to značilo), zabludama navijača i medija koji ih “pumpaju”...
lzdržali sve terete
Zato je Hrvatska kapetana Luke Modrića, što god dalje bilo u Rusiji, učinila veliki rezultat na SP-u, prva nakon Hrvatske kapetana Zvone Bobana.
Ona je izdržala sve terete vrlo teške hrvatske zbilje i autodestrukcije, mediokriteta i zlobnika, uporno krčeći put do uspjeha koji će razgaliti veliku većinu pravih navijača nogometa i Hrvatske.
Uspjela je ova generacija ući među osam najboljih (to jest grupa igrača različitih generacija) i zato jer ima izvanrednu koncentraciju kvalitete, kakvu nismo dosad ikada imali. I pitanje je kad će se opet posložiti da dres Vatrenih nose ključni igrači Reala, Barcelone, Juventusa, Liverpoola, Monaca, Intera, Milana, Atletica, Dynama, Bešiktaša, Lokomotiva i drugih klubova…
I naravno, kako je to nedvojbeno, faktor poklapanja donio je trenera u kojeg je malo tko vjerovao, a većina se stresla od čuđenja kad je postao izbornik, ali koji je znao napraviti ono osnovno što kvalitetnoj, karakternoj i nacionalnom dresu privrženoj grupi igrača najviše treba - homogenost i pozitivna atmosfera povjerenja. Svi su uvijek o tome pričali, ali Zlatko Dalić je to znao ostvariti.
Zbog svega toga je baš ova Hrvatska učinila ono što one iz prethodna dva desetljeća nisu uspjele…
ZAŠTO SU USPJELI?
1. KARAKTER HRVATSKIH NOGOMETAŠA
Lako je teoretizirati s tribine, još lakše iz studija ili pokraj tipkovnice. Praksa na terenu, sasvim je nešto drugo. Ova grupa igrača karakter je iskazala kad je sve bilo na rubu ponora, više puta tijekom kvalifikacija i tijekom utakmice s Danskom, uz smjene trenera, mnoštvo destrukcije oko njih, sudske terete i animozitete, svekolika nepovjerenja. Na muci su bili junaci.
2. KVALITETA IGRAČKOG KADRA
Dok se u Hrvatskoj češće omalovažava(lo) reprezentaciju, svijet je prepun komplimenata njenoj kvaliteti. Logično je, jer ona nikad do sada nije imala koncentraciju igrača koji ne samo da su dio najvećih klubova Europe, nego su i njihovi ključni igrači. Iskustvo igranja u elitnim ligama i europskim natjecanjima za trofeje je neprocjenjiva.
3. DUH IZBORNIKA ZLATKA DALIĆA
Zlatko Dalić napravio je prvu dobru stvar, odveo je Hrvatsku u Rusiju kad je djelovalo da nema šanse. Onda je ostvario najveću pobjedu, a to je pridobivanje povjerenja igrača, što nakon Bilića nije uspjelo niti jednom prethodniku. Ta vjera je temelj da je ostvario momčadski duh sličan 1998. i 2008., a bez kojeg svaka kvaliteta ima prazan hod.
4. NEKOLIKO RAZLIČITIH X-FAKTORA
Nema uspjeha na velikom turniru ako nemate faktore X. Kako je Bilić govorio, bez onih 2-3 pojedinca koji će poludjeti na SP-u, odnosno igrati najbolje utakmice karijere, ambicije su ograničene. Ovoj se reprezentaciji u pravom trenutku dogodila eksplozija Ante Rebića, a onda i utakmica karijere Danijela Subašića, uz najviše Modrićeve i visoke standarde ostalih igrača.
5. SREĆA OVAJ PUT NIJE OKRENULA LEĐA
U Austriji je peh htio da odbijena lopta u 120. sjedne na volej turskom igraču. U Francuskoj je peh htio da Perišićevu loptu nakon udarca glavom zaustavi vratnica. U Rusiji je sreća htjela da nigerijski branič “prljav” udarac Mandžukića odbije u svoju mrežu. Ili da danski branič odbija loptu i pogodi suigrača, od kojeg se lopta odbija Mandžukiću na par metara za pogodak, opet “prljavim” udarcem.