ZLATNI OLIMPIJAC OTIŠAO NA 'ONU STRANU ZAKONA' 'Ovo je puno veća odgovornost nego biti igrač'

Dva je puta bio na Igrama. Na olimpijskoj premijeri 2004. odmah je otišao do kraja. Ovaj put Petar Metličić nešto će raditi prvi put.

- Prvi ću put biti s “one strane zakona” - raspoložen je bio Pero, trener rukometne reprezentacije, uoči puta u Rio -

- Zdravstveni problemi su tu, ne bježimo od njih. Ali bez obzira na sve, bit ćemo spremni.

Što ga najviše muči?

- Ljevaci me muče. Na žalost, načeti su. Imali smo dosta problema i s Kozinom, koji nije previše trenirao, izgubili smo Marića koji nam dosta znači, Horvat će biti spreman, a ovo drugo više-manje je OK. Makar se ne sjećam da smo ikad imali toliko problema. Ali to će nas učiniti još jačima.

Koliko je drukčije bilo ići na Igre s “ove strane zakona”?

- Kad uđeš na teren, ne razmišljaš previše gdje si. Ali ambijent Igara je poseban. Ne može se usporediti ni s čim.

Srdjan Vrancic / CROPIX / CROPIX

Dođe mi da se vratim

Je li podijelio puno olimpijskih savjeta posljednjih dana?

- Neki momci već imaju iskustva, neke ćemo još trebati pripremati. Ali tko god bude igrao, bit će spreman. Vjerujem da ćemo se predstaviti u dobrom svjetlu.

Budući da olimpijski naboj raste kako se Igre približavaju, bi li bar na minutu vratio na drugu stranu?

- Ne. Dobro, ponekad kad vidim neke stvari, dođe mi da se vratim, ali za sve u životu ima svoje vrijeme. Dao sam ja svoje. Ovo je sada drukčiji rukomet, drukčiji igrači, pomažem koliko mogu. Iako, odgovornost je puno veća nego biti igrač. Bez obzira na to što si u kolektivnom sportu, sam si, misliš o svojim zadacima. A kao trener moraš misliti o zadacima svih. Teško je, ali je i izazovno. Na momente zanimljivo, na momente stresno. Ima svega, ali bitno je da im svi mi iz stručnog stožera pokazujemo pozitivu. Da ih bodrimo, da oni u meni ili drugim našim trenerima ne vide strah, nesigurnost, nego da u svakom trenutku mi svi odašiljemo pozitivnu energiju. Da budemo optimisti. Onda je i njima lakše.

Najljepši olimpijski trenutak Petar je doživio 2004. godine u Ateni. I danas će se sjetiti kada je prvi put kročio u Olimpijsko selo.

- Sjećam se kad smo stigli u Atenu, bili smo k’o mala djeca. Raštrkali se po Selu kao da nismo nikad bili. U biti, i nismo. Bili smo uzbuđeni. Ali, kad su počele utakmice bili smo fokusirani na zadatke i ispalo je kako je ispalo.

Vladimir Dugandzic / Cropix / CROPIX

Glavni za štimung

Zlatno. Pakleno.

- Fantastično. To je nešto najveće. Došli smo na Olimp. To će zauvijek ostati zapisano.

Brine li se kako će svoje dečke poloviti po Selu?

- Ne. Mi smo inače veseljaci, privlačimo pozitivnom energijom ostale. Čak ih i opuštamo - smije se Pero.

- Glavni smo za štimung i pozitivnu atmosferu. Ne sumnjam da će tako biti i u Riju. Sve dok ne krenu utakmice... Onda sve ostavljamo sa strane...