Dogovor je bio u 12 sati i 30 minuta, ali javio se otprilike pola sata kasnije. Trening se odužio. Jer, bez obzira što mislili ili kakvim ga smatrali, Anasu Sharbiniju trening nikada nije bio problem. Ako i jest, onda je to manjak - treninga. Po drugi put u karijeri odlazi iz Rijeke, iz svoga grada, iz svog kluba. Opet, možete o njemu misliti svašta, smatrati ga ovakvim i onakvim, neozbiljnim i zaigranim, ali brojke su najčešće neumoljive.
Anas Sharbini 11. je u povijesti prema broju nastupa za riječkog prvoligaša, a treći strijelac kluba iza brata Ahmada i Admira Hasančića. Odlazak 2009. i 2016. podudaraju se po jednoj stvari... Grobnički “enfant terrible” ni onda ni danas nije htio otići s Kantride, odnosno Rujevice. Prvi put izašao je na glavni ulaz, skupa s bratom donio klubu više od dva milijuna eura što je značio financijski spas, no drugi put... Morao je kroz vrata za poslugu.
Stoga, oproštajni intervju počeli smo logično. Anase, koji vam odlazak teže pada?
- Sad mi je sigurno teže nego pred tih sedam godina, ne trebam ni razmišljati o tome.
Kako se osjećate nakon dogovorene posudbe u Osmanlispor?
- Prije svega, osjećam olakšanje, cijela ta situacija zaista me počela mučiti i već sam se pomirio da ću proljeće provesti u drugoj riječkoj momčadi pod vodstvom Ranka Bukete. Srećom, klubovi su se dogovorili, a ja sam prelomio i - evo me u Turskoj.
Morao sam otići
U Rijeci ste pod njegovim vodstvom povremeno igrali neke jako dobre utakmice te odbijali neke unosne ponude.
- Nije mi žao zbog toga, žao mi je što sada odlazim, što napuštam sve dobre ljude s Rujevice. Bez obzira na sve probleme s trenerom, posljednje dvije i pol godine bile su mi najljepši dio karijere. Neki dan sam bio u Ankari i preko live streama gledao prijateljsku utakmicu protiv Gorice. Ulovio sam se u razmišljanju “pa tebi je tamo mjesto, a ne ovdje”. Emocije su mi proradile, ali emocijama u profesionalizmu očito nema mjesta. Situacija je takva, morao sam otići i naći si najbolji klub u ovom trenutku. Uostalom, s Rijekom imam ugovor još dvije godine... Ako Bog da, još ću se jednom vratiti. Ali, ne dok je Kek trener.
Kada ste zadnji put komunicirali, jeste li se bar oprostili?
- Jesmo, na Rujevici, na onom sastanku na kojem je bio i sportski direktor Juričić. Neke stvari nisu za novine, samo ću reći da smo se tada rukovali, a trener mi je poželio sreću.
OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI!