Iz Dohe za SN izvještava Vedran Božičević:
Dok je sjedio udobno zavaljen u fotelji, u nekom fino rashlađenom salonu, vjerojatno s čašom šampanjca u ruci, predsjednik Međunarodne atletske federacije (IAAF) Sebastian Coe je s najbližim suradnicima odlučio da se maratonska utrka na Svjetskom prvenstvu u Dohi mora održati. Bez obzira na brutalne uvjete, bez obzira na upozorenja sa svih strana da bi trčanje po takvoj vrućini i, daleko opasnije, po takvoj ekstremnoj vlažnosti zraka, moglo biti fatalno. Srećom, nije bilo fatalnih ishoda, ali gledati ono što se u noći s petka na subotu događalo uz promenadu Corniche u glavnom katarskom gradu bilo je u najmanju ruku zastrašujuće.
I ne, ne radi se o pretjerivanju, jer kad više od 40 posto maratonki ne završi utrku, kad improvizirana vozila hitne pomoći svakih nekoliko minuta pod rotirkama dovoze potpuno onemoćale trkačice, od kojih je velik dio u bunilu, onda je jasno da je sve skupa više izgledalo kao bitka kod Maratona, nego kao maratonska utrka na SP-u.
Na žalost, i obje Hrvatice koje su krenule u utrku, završile su u medicinskom centru, Bojana Bjeljac je odustala nakon 17 km, a Matea Parlov Koštro je izdržala do 32. kilometra, a kad ju vozilo hitne pomoći dovelo do šatora, nije to bila nimalo ugodna scena. Matea je bila u vrlo teškom stanju, nije mogla govoriti i imala je grčeve. Odmah je spojena na infuziju koja ju je nakon sat ili dva vratila u život. Srećom, drugi je dan bila puno bolje, odmarala se u hotelu i čekala nedjeljni let za Zagreb.
- Odustala sam na 32. kilometru, ali problemi su počeli puno ranije, čak i prije polumaratona. Nekih 20 km sam se baš mučila, rekli su mi poslije da sam jako loše izgledala jer ni pod koju cijenu nisam htjela odustati. Ali, jednostavno nije išlo, uvjeti su bili katastrofalni, vidjela sam druge cure kako se ruše po cesti. Na kraju sam pala na tempo 4;25 zadnjih nekoliko kilometara, a obično se tako rastrčavam. Onda možete misliti kako sam se zapravo raspala - pričala nam je Matea.
- Nastojala sam se bodriti da nastavim dalje, ali poznajem svoje tijelo i vrlo brzo sam skužila da bih mogla biti u istoj situaciji kao i druge cure. Tijelo mi je bilo toliko zagrijano da sam se, svaki put kad sam izlila vodu na sebe, počela tresti jer mi je to bio preveliki šok. Vidjela sam i jako dobru talijansku maratonku Saru Dossenu, koja inače trči 2;24, da je već oko desetog kilometra ležala na podu, a i sve tri Etiopljanke su odustale, to dovoljno govori kakvi su nehumani uvjeti bili.
Vratila se još malo na sam trenutak odustajanja. - Pala sam, a kako me bolničari nisu uočili, a i bili su dosta zauzeti, morali su zbrinuti sve te cure, onda sam dosta dugo čekala da dođu po mene. Čak su se i ljudi u publici počeli derati da mi netko pomogne.
Kad su napokon došli po nju u prevezli je do liječničkog šatora, nije bila svjesna što se događa. - U početku uopće nisam kužila gdje sam točno, imala sam zatvorene oči, sve mi je bilo teško, bila sam jako iscrpljena. Kad su mi spojili infuziju, nakon nekog vremena sam otvorila oči i kad sam vidjela što s događa oko mene, bilo mi je kao da sam u nekom hororu. Nikad mi se nije dogodilo tako nešto, da je i meni teško i svim tim curama i da se trkačice konstantno ruše po cesti. Pa, to su sve cure koje su svjetska elita, nisu rekreativci koji su došlo probati istrčati maraton.
Uplašila se odmah nakon dolaska u Dohu kad je osjetila zrak na kojem će morati trčati. - Na zadnjem treningu prije utrke sam se dosta prepala jer sam već tada skužila da se loše osjećam, a trčala sam samo 6 km. Bilo mi je loše, vrtjelo mi se, imala sam blagu mučninu. A i Nikolina Šustić je loše završila, pa me baš bilo strah, ali nadala sam se da ću uspjeti nekako izgurati.
Ima li uopće smisla da se maratoni održavaju u ovakvim okolnostima? Ne bi li bilo bolje da budu izdvojeni od ostatka SP-a kad su uvjeti ovako ekstremni? - Mislim da je ovo veliki propust IAAF-a, za svaku je osudu da su odlučili da se utrka održi, jer se tu riskiraju i životi i zdravlje i mislim da to uopće nije cilj sporta. Nadam se da će shvatiti nakon svega, nakon što je gotovo polovica cura odustala, i to dobro utreniranih cura. To nije dobra promidžba sporta.
Najgore od svega je što bi se slična situacija mogla ponoviti i dogodine na Olimpijskim igrama u Tokiju. - Da, razmišljala sam i o tome i stvarno sam zgrožena. Trebat će mi dosta vremena se da se psihološki oporavim od ovoga, ali sad sam sretna jer sam došla k sebi napokon.
Je li joj pri ruci liječnik reprezentacije Zoran Tocilj, ujedno i trener naše visašice Ane Šimić? - Izbornik mi je rekao da se, ako mi bude loše, slobodno obratim pa će angažirati liječnika reprezentacije, ali nisam ga vidjela dosad. No, super su obavili posao liječnici koji su me sinoć preuzeli, tako da mislim da ću biti OK - s osmijehom je zaključila Matea.