Kad netko u sedam godina izgubi samo devet puta, kad u tom razdoblju osvoji po dva olimpijska i svjetska zlata, četiri europska naslova i šest Dijamantnih liga, jasno je da svaki njegov poraz odjekne. No, upravo zbog svih navedenih uspjeha, jedan takav poraz nikako ne može biti tragedija.
Sandra Perković u petak je u finalu Dijamantne lige u Bruxellesu bila treća i to joj je prvi poraz nakon više od 13 mjeseci i nakon 15 uzastopnih pobjeda. Posljednji put na samom vrhu nije bila u srpnju prošle godine na manjem mitingu u francuskom Sottevilleu, a posljednji put na jednoj od prve dvije pozicije nije bila još prije četiri godine na Kupu kontinenata u Marakešu.
Tijelo nije dalo više
Normalno je, stoga, da je poraz tako dominantne atletičarke vijest, da izaziva čuđenje i zanimanje, ali realno, nije se dogodilo ništa strašno.
- Mislim da sam navikla prvo sebe, a onda i sve oko sebe, samo na pobjede, daleke hice i velike rezultate, ali i ja sam čovjek od krvi i mesa i ja se svaki dan budim, treniram, fokusiram se i prolazim kroz uspone i padove - rekla je Sandra nakon Bruxellesa glasom koji je otkrivao prehladu.
Nema sumnje da su zdravstveni problemi s kojima se borila posljednjih dana odigrali svoju ulogu u ishodu finala u Bruxellesu, ali naravno da to ne umanjuje pobjedu Kubanke Yaime Perez, koja je iskoristila ponuđenu priliku.
- Samo moj stožer i ja znamo kako mi je bilo posljednjih sedam dana. Meni je najvažnije da sam ipak uspjela doći u Bruxelles, koliko god zdravstveno nisam bila stabilna. Pokušala sam se boriti za taj sedmi trofej koji mi je, na žalost, iskliznuo iz ruku, ali nisam izgubila na nekim velikim daljinama, izgubila sam samo zbog sebe, 65 metara je bilo dovoljno za osvajanje trofeja. Imala sam to u rukama, ali jednostavno nisam mogla do kraja izvesti. Borila sam se do zadnjeg hica, ali jednostavno, tijelo nije dalo, koliko je god glava željela.
Razočaranje je tim veće što je Sandra ovim porazom ostala bez naslova u Dijamantnoj ligi, premda je pobijedila na svim prethodnim mitinzima ove sezone. Ali pravila su takva da se za konačan poredak računa samo finale.
- Doista je možda ovaj sustav Dijamantne lige malo nepravedan, ali takva su pravila i to je sport.
Prvo veliko seniorsko zlato Sandra je osvojila 2010. na EP-u u Barceloni kao 20-godišnjakinja. Slijedila je sezona stanke zbog dopinške suspenzije, a od 2012. je počela dominacija. Otada do danas ni u jednoj godini nije izgubila više od dva puta.
- Poslije svakog svog poraza nisam se vratila lošija, dapače, uvijek sam se vraćala bolja - kaže Sandra.
Teže meni nego drugima
To doista nisu prazne riječi jer je u više navrata upravo nakon poraza Sandra napravila nešto veliko. Nakon drugog mjesta na mitingu u Parizu 2012, mjesec dana kasnije prvi je put postala olimpijska pobjednica. Isto tako, dvije godine kasnije je, nakon poraza u Glasgowu, već na sljedećem natjecanju, EP-u u Zürichu, prvi put u karijeri bacila disk preko 71 m. Lani je samo deset dana poslije spomenutog Sottevillea bacila novi hrvatski rekord (71,41). S obzirom na završnicu sezone i na Sandrino zdravstveno stanje, možda je teško i sada očekivati sličan scenarij, ali nema sumnje da će joj i ovaj Bruxelles biti golem motiv. Uostalom, ni sama to ne skriva.
- Vjerujte mi, teže ovo pada meni, nego bilo kome drugome. Ali zaboravit ćemo ovo, naspavati se, otići u Zagreb i pokušati se vratiti se na mjesto na kojem sam bila, nastaviti uživati u ovome. Ne možeš letjeti visoko, a da ne padneš, tek onda možeš dobiti zamah da odeš tamo gdje ti je mjesto.
Najbolja publika uz Savu
Priznaje najbolja hrvatska atletičarka da je traga na njoj ostavilo i dramatično finale EP-a u Berlinu, u kojem se mučila sve do pete serije, prije nego što je napokon pronašla hitac, koji ju je odveo do petog uzastopnog zlata.
- Slična je situacija bila u Berlinu i sada Bruxellesu, dosta je bilo borbe same sa sobom tijekom natjecanja. Ali da me netko sada pita bih li prije osvojila dijamantni trofej ili zlato na EP-u, odmah bih, kao što i jesam, potpisala osvajanje petog europskog zlata u nizu. Dijamantnu ligu čine samo mitinzi, a prvenstva i medalje su ono što se broji.
Sezona za 28-godišnju Zagrepčanku još nije gotova. Već u utorak je očekuje Hanžekovićev memorijal i nastup pred najdražom publikom, a nakon toga i Kup kontinenata, na kojem će loviti prvu pobjedu u karijeri. Prije tih izazova Sandra se ipak još jednom osvrnula na Bruxelles.
- Nekome tko pobjeđuje na svakom natjecanju i kome to postane rutina, ovo je mali šok i hladan tuš, ali opet velika motivacija za ono što dolazi. Bolje da se šokiramo kada izgubim, nego kada pobijedim.
SANDRINI PORAZI U POSLJEDNJIH 7 GODINA
2012. Pariz (DL) 2. mjesto 61,46
2013. Zagreb (Hanžekovićev memorijal) 2. mjesto 65,63
2014. Glasgow (DL) 2. mjesto 66,30
2014. Marakeš (Kup kontinenata) 3. mjesto 62,08
2015. Lausanne (DL) 2. mjesto 67,06
2015. Peking (SP) 2. mjesto 67,39
2017. Stockholm (DL) 2. mjesto 67,75
2017. Sotteville (EA miting) 2. mjesto 68,30
2018. Bruxelles (DL finale) 3. mjesto 64,31