Rodni grad im je ovaj put bio samo prolazna stanica. Četiri tjedna žestokih priprema na Perućkom jezeru su iza njih, a u Zagrebu je odrađen samo završni “glanc” jer Jarun je, u koliko god očajnom stanju bio, ipak jedina regatna staza u državi. A već sutra ranom zorom kreću prema Linzu, prema klimaksu još jedne sezone, prema šestom naslovu svjetskih prvaka u karijeri. To je cilj od kojeg ne bježe, a zašto bi i bježali nakon svega što su dosad napravili.
Na ručak kod punice
U svome su, dominantnom stilu na početku sezone obranili i naslov europskih prvaka u dvojcu bez kormilara, a sada na isti način žele obraniti i svjetski tron. Istina, nakon tog europskog zlata u Luzernu su stigli i određeni problemi, zato je red da Valenta i Martina Sinkovića na početku razgovora pitamo za zdravlje. Najprije Valenta zbog čijih su leđa propustili drugu regatu Svjetskog kupa u poljskom Poznanju i slavni Henley u Londonu.
- Ma sve je super, nismo imali baš nikakvih problema, napravili smo sve planirano, sto posto. Leđa slušaju, sve je super - kaže Valent, a u sličnom stilu odgovara i mlađi brat zbog čije su bolesti odustali od Svjetskog kupa u Rotterdamu nakon odrađenih kvalifikacija.
- I kod mene je sve dobro, ta je bolest prošla nakon dva dana, tako da sam na pripreme krenuo 100 posto spreman. Odradili smo sve i baš smo zadovoljni.
U staroj bazi na Perući je, dakle, sve bilo gotovo savršeno.
- Vrijeme nas je poslužilo, a imali smo i dobar sparing ove godine, bili su tamo i Česi i Slovenci i naši iz kluba, tako da smo imali s kim trenirati. To će se sigurno pokazati dobrim, uvijek je dobro kad te netko gura - ističe Valent, a Martin dodaje:
- Staza je dugačka 16-17 km, a mi smo veslali od 20 do 33 km, ovisno o danu. Kad bi treninzi bili malo manje intenzivni, uglavnom bismo veslali 28 km, kad su bili jači, od 20 do 24 km.
Na Perući imaju mir kakav u Zagrebu nemaju, koncentrirani su isključivo na treninge.
- Super nam je tamo jer na jezeru stvarno nema nikoga, ni glisera ni bilo čega što bi te moglo remetiti. Radiš kad hoćeš, što hoćeš, nema ni lopoča, baš su idealni uvjeti. Možda fali malo infrastrukture, ali kad se dođe na vodu, ne može biti bolje - priča Valent.
- Baš su se Česi čudili, “pa tu se na jezeru ne čuje nikoga”. Nisu mogli doći k sebi koliko je mirno - ubacuje se Martin.
On je tamo praktički domaćin, supruga Manuela je Sinjanka.
- Išao sam stalno kod punice na ručak, meni je to dobro, bude mi lakše nego drugima.
Je li poveo i brata koji put sa sobom?
- Samo ponekad - smije se.
Nije, naravno, izostalo ni kupanje u Cetini. Unatoč temperaturi vode.
- To je standardno. Temperatura je 12 stupnjeva, hladno je, ali paše nakon treninga malo noge namočiti. To je najbolja moguća klima, nakon toga ti sljedećih nekoliko sati nije vruće.
Nepredviđene situacije
Forma je nakon svega toga na iznimno visokoj razini.
- Pokazatelji su dobri. Baš smo u utorak imali trening brzine i malo smo brži nego prije, ali ne znači da se možemo opustiti i reći da smo sigurno prvi. Brži jesmo nego prije EP-a, barem prema ovim pokazateljima, osjećaj u čamcu je dobar, ali nije to nikakvo jamstvo da ćemo pobijediti.
Svjetsko prvenstvo je iza ugla, natjecanja u Linzu počinju već u nedjelju, a Sinkovićima je cilj...
- Kao prvo, kvalifikacijska norma za Tokio. To je prvi, skromniji cilj. A drugi je borba za zlato, objektivno vrijedimo za to, a što će utrke pokazati, ne znam. Ali, sigurno je da razmišljamo o zlatu, glupo bi to bilo skrivati. Godinama se već nadamo zlatu, hoćemo li to ostvariti ili ne, to ćemo vidjeti, a norma bi onda trebala doći usput. No, u svakom slučaju, više se koncentriramo na borbu za zlato nego na olimpijsku normu - jasan je Martin, a slično razmišlja i Valent.
- Nije ovo bilo koji SP, već najvažniji u olimpijskom ciklusu zbog te norme, ali na našoj razini, mislim da o tome ne treba previše razmišljati. Nismo u posljednjih pet-šest godina završili nijednom iza drugog mjesta, tako da bi to 11. mjesto koje donosi normu trebalo doći samo po sebi. Uvijek je gušća konkurencija u predolimpijskoj godini i generalno je to natjecanje uvijek teže i napornije. Prošli smo to već prije Londona i Rija, tako da znamo što nas očekuje. Bit će teško, ali cilj je zlato, mislim da vrijedimo za to. Već smo naučili da se u dvojcu svašta može dogoditi i da se moramo koncentrirati sto posto jer to nije naša prirodna disciplina. Ali, vrijedimo za zlato i spremni smo za to.
Dvojac bez kormilara ni nakon jednog svjetskog i dva europska zlata još uvijek ne smatraju svojom prirodnom disciplinom?
- Sve se ugodnije osjećamo, to stoji, ali da smo u dublu bili opušteniji - jesmo. Znali smo točno što će biti, nije bilo nekih nepredviđenih situacija. U dvojcu ih još ima, ali sve manje i manje. Što više veslamo, to smo sve stabilniji, ali eto, i ove godine smo imali utrka u kojima nismo bili toliko stabilni, u kojima je pad bio veći nego što je trebao biti. Kad bismo u dublu imali lošiju utrku, to nije bila neka velika razlika, a u dvojcu se to osjeti. Ali, kroz pripreme se to smanjuje i ide sve bolje.
Na početku sezone su najavljivali da žele veslati na svim regatama Svjetskog kupa, na EP-u u Luzernu i na Henleyju. No, zbog spomenutih je zdravstvenih problema priča skraćena samo na dva natjecanja, s time da je posljednje bilo prije više od dva i pol mjeseca. Može li to biti problem uoči SP-a?
- Ma, nije nas to puno poremetilo iako možda izgleda tako. Valentu se dogodila ta ozljeda pa nismo išli na drugi Svjetski kup, ja sam se razbolio na trećem, ali u treningu nismo toliko puno izgubili, možda ukupno deset dana. Naspram prošlih godina, to je minorno, ni ne osjetimo to. Mislim da to neće igrati nikakvu ulogu na SP-u. Ako osvojimo zlato, sezonu ćemo moći ocijeniti savršenom - ističe Martin.
Staza u Linzu im je dobro poznata...
- Dobra je staza, rukavac Dunava. Čini mi se da je realna, pravedna, a to je najvažnije. Nismo tamo nikad doživjeli jaki vjetar, a ako i dođe, to je takav sport u kojem to moraš očekivati.
Misliš jedno, a onda...
Kad je konkurencija u pitanju, ni tu nema velikih nepoznanica.
- Novi Zeland, Rumunjska, Češka, Kanada, Srbija, te nam se posade zasad čine kao najveći konkurenti. Najjači australski veslači su otišli u četverac ‘bez’, a ovi koji su prijavljeni vjerojatno neće ući u A finale. No, teško je procijeniti, uvijek misliš jedno, a dogodi se nešto drugo na SP-u.
Vraćaju se i Talijani Matteo Lodo i Giuseppe Vicino koji su pobijedili Sinkoviće na SP-u prije dvije godine, kad su se Martin i Valent tek prebacili u dvojac ‘bez’.
- Teško je reći što očekivati od Talijana. Nisu imali zajedničku utrku još od tog SP-a na kojem su nas pobijedili, Vicino je cijelu godinu bio ozlijeđen. Mislim da im je sada važnije da uzmu olimpijsku normu, a sljedeće godine će biti pravi. Ne bih rekao da će u Linzu biti u vrhu - mišljenja je Valent.
Kod Martina Talijani ipak izazivaju malo veći oprez.
- Uvijek kad ih vidim, sjetim se te 2017. Daleko smo mi brži i bolji nego tada, ali uvijek ih gledaš s nekom dozom opreza jer su stvarno tamo iskočili ni od kuda, izvukli onaj finiš... Takve posade ne volimo jer nikad ne znaš što će izvući iz sebe. Ali, mislim da zasad ne bi trebali biti u vrhu, kao što je i Valent rekao.
Na EP-u u Luzernu su Valent i Martin očitali svim suparnicima lekciju. Već na startu su odjurili i nakon svega nekoliko stotina metara stvorili nedostižnu prednost. Je li moguće izgledno da se takav scenarij ponovi i u Linzu, ili ipak očekuju spremniju i bolju konkurenciju?
- Volio ih da se ponovi EP, ali ne znam je li to moguće. Prošle godine smo na SP-u očekivali jako tešku utrku, na nož do zadnjih 100 metara, a na kraju je ispalo da smo lagano pobijedili, otišli smo naprijed na početku. Nadam se opet tome, ali znam da to možda uopće nije realno. Brzi jesmo, a hoće li još netko moći držati tu brzinu, to ćemo vidjeti. Znat ćemo otprilike već nakon prvih utrka u Linzu kakva je situacija.
Stalno idemo naprijed
Postoji li opasnost da nakon tih silnih pobjeda i medalja, nakon dominacije u četvercu i dvojcu na pariće, pa onda i u dvojcu ‘bez’, da dođe do uljuljkivanja, da dečki postanu presigurni u sebe?
- Ne možemo reći da nam se to nikada ne dogodi. To je takav sport u kojem su treninzi uvijek isti, sve se ponavlja i ponekad ti se čini da daješ sve od sebe, a zapravo nije tako. Toga se definitivno treba paziti. Dogodilo nam se to i ove sezone na prvom Svjetskom kupu, ali smo napravili analizu, uočili problem i vrlo brzo ga ispravili. Kad stalno pobjeđuješ, uvijek se možeš uljuljkati. Zato i jest toliko teško pobjeđivati u kontinuitetu. Kad nekoga loviš, imaš motiv više, razmišljaš o tome i daješ maksimum na treningu. A kad stalno pobjeđuješ, stvarno ti se može dogoditi da ti se čini da vučeš jednako kao i prošle godine, ali nije tako. Siguran sam da smo ove pripreme dobro odradili, ali definitivno ćemo u budućnosti morati voditi računa o tome.
Zato imaju uz sebe trenera Bralića...
- Nikad zadovoljnog - smije se Martin.
- Uvijek sa štopericom viri odnekud - dobacuje stariji brat.
I što kaže “nikad zadovoljni” Brale uoči Linza?
- Kaže da je dobro, ali svejedno nam ne dâ da se opustimo, stalno nam viče “tehnika ovo, tehnika ono”. Mislili smo da nam se ništa ne može dogoditi, zato nam se i dogodilo ono u Plovdivu. Dobro je da nas stalno gura naprijed.
Martin: Ostvarila mi se velika želja, idem uživo gledati Packerse
Sinkovići sa SP-om završavaju sezonu, nemaju nikakvu želju ići na neke prilično ugledne, ali ipak revijalne regate po svijetu. Nakon Linza slijedi odmor koji će braća provesti na različitim krajevima svijeta.
- Ja napokon idem gledati uživo američki nogomet, ostvarila mi se velika želja. Idem u Green Bay na dvije utakmice Packersa. Javio sam se tamošnjem veslačkom klubu i organizirali su mi ulaznice, spavanje, sve. To je stvarno lijepa gesta, nikoga nisam tamo poznavao, nego sam poslao mail u klub i sve su odmah riješili. Ta veslačka zajednica u svijetu je jako dobra, prihvaća sve, lijepa je to priča - oduševljen je Martin.
- Baš volim američki nogomet i jedva čekam utakmice. Gledao sam puno puta na televiziji, ali nikad uživo i baš me zanima kako to izgleda. Vodim i suprugu sa sobom, nigdje bez nje.
Avantura će ipak početi u Kanadi.
- Odlučili smo letjeti u Kanadu jer postoji izravan let Zagreb - Toronto. Tamo ćemo iznajmiti automobil i krenuti dalje. Ima oko 1000 km vožnje, ali nije to puno. Stat ćemo na slapovima Niagare, pa u Chicagu, ima se što za vidjeti tamo.
Za razliku od brata, Valent će ipak na mirniji odmor.
- Idem u Grčku na klasičan odmor. Supruga i ja smo uzeli karte do Atene, a što ćemo dalje, to ćemo vidjeti. Bio sam jednom na Santoriniju i otok je prekrasan, ali sad bih više volio otići u neko mjesto koje je malo manje turistički eksponirano, gdje su više lokalci.
Puno je lopoča ove godine, vrijeme je da se Jarun obnovi
Na Jarunu su ih, već uobičajeno, dočekali remeteći faktori u obliku mulja i lopoča. Ogorčeni trener Nikola Bralić je u žurbi samo dobacio da su uvjeti užasni, da su se dečki svako malo morali zaustavljati kako bi micali lopoče i da se nemoguće na takav način pripremati za SP.
- Da, ove je godine dosta lopoča. Ali, nakon SP-a će biti glasanje u Međunarodnoj veslačkoj federaciji i trebali bismo, po svemu sudeći, dobiti organizaciju Svjetskog kupa 2021. Grad nas je podržao i u planu je da se Jarun potpuno obnovi. Zasad je stanje ovakvo, ali ako dobijemo domaćinstvo, to bi već sljedeće godine trebalo biti riješeno. Nama je velika želja da odradimo doma jedno veliko natjecanje, ali još važnije od toga, ako se Jarun obnovi, opet ćemo sljedećih 20-30 godina imati vrhunsku stazu i moći će se na njemu organizirati najveća natjecanja, uključujući europska i svjetska prvenstva - istaknuo je Valent, a Martin se nadovezao:
- Jarun je super, svi koji su bilo ovdje su oduševljeni, staza je blizu centra grada i predivna je i stvarno bi bilo lijepo da se napokon obnovi. To bi bio i naš veliki doprinos budućnosti veslanja u Hrvatskoj.