Šeće tako ugledni hrvatski građanin i javni djelatnik Milorad Ilicom, kad se prema njemu zaleti neki grmalj i iza leđa ga svom snagom udari šakom u glavu. Milorad posrne i pukom slučajnošću izbjegne pad pod tramvaj. Može to biti i zastupnik Peđa, aktivistica Vesna, Ante, Saša ili Arsenije, svejedno...
Sirovina od napadača odmah je puštena s ukorom za drsko i nepristojno ponašanje.
Možete lako predočiti kakva bi zaglušujuća grmljavina, orkestirana sa svih strana, udarila po Hrvatskoj.
Vrištala bi priopćenja svih mogućih “građanskih” i “civilnih” udruga financiranih obilno od te iste Hrvatske, pisalo bi se Europskoj komisiji, Vijeću Europe, zahtijevala hitna sjednica Vlade i Sabora, ostavke svih ministara i sudaca, citirali “zgroženi” strani mediji, bubnjalo bi o “fašizaciji” i “ustašizaciji”, ultimativno tražilo izjašnjavanje svih političkih stranaka i institucija, pa i da se preispita status Hrvatske u Europskoj uniji...
Ili da se neki primitivac zaletio i šakom pokosio nekog od sudionika Gay Pridea. Bi li dobio ukor za drsko i nepristojno ponašanje ili bi se bespogovorno tražilo da odgovara za zločin iz mržnje?
Govor mržnje
Kad se udari u Mamićevu glavu, onda je to uvijeno rečeno nepoželjni, ali eto, opravdani čin.
Dapače, herojski čin za koji se “junačini” nude janjci i doživotno mjesto u počasnoj loži, besplatna pravna i psihijatrijska pomoć za pretrpljeni stres od policijskog postupanja, financijska potpora.
Svi znamo tko je Mamić, je li, pa je onda protiv njega valjda nasilje dopušteno, od napada bakljama do javnih poziva na linč. U njegovu slučaju ne vrijedi “govor mržnje”.
Sijanje i poticanje nasilja s jedne strane, a zataškavanje i toleriranje s druge, vodi uvijek u samo jednom smjeru - u kaos zakona ulice u kojem više nitko nije zaštićen, ni oni koji ga potiču, a ni oni koji ga opravdavaju i ignoriraju. Ravnodušnost je izvor mnogih zala, kažu mudri ljudi, ali tko takve uopće sluša.
Mete se lako mijenjaju i brzo pronalaze - danas Mamić i Šuker, prije i Štimac i Niko Kovač, cijela hrvatska reprezentacija, pa Mišković jer je s Rijekom na vrhu, sutra bilo tko.
I udari se onda i po Janici Kostelić za koju bez ikakvih “ali” smijemo potpisati da je u punom smislu riječi naša sportska svetinja. Sportaši su inače ono najbolje što imamo, a Janica je u svakom pogledu neokaljana, čestita sportašica i osoba, ponos Hrvatske u najljepšem značenju, iz obitelji koja je svojim primjerom rada i odricanja najpozitivnija priča iz Hrvatske.
U klimi gdje je izrugivanje i vrijeđanje do otvorenog nasilja prihvaćeno, gdje se gazi svaki ponos, društvo gubi sve vrijednosti.
Nije to prvi put da se brutalno i iz najnižih pobuda udarilo po Kostelićima, prije petnaestak godina vođena je akcija s najviših razina tadašnje “lijeve” vlasti da ih se izbaci iz Svjetskog kupa i iz sporta uopće, označi kao “fašiste”, jer su svijetu nudili sliku uspješne i sposobne Hrvatske.
Zaštićeni huligani
Baviti se hrpom neodgojenih delinkvenata kojima je agresija i prostačko iživljavanje nad ženom i velikom sportašicom način afirmacije u čoporu, uopće nema smisla. Šteta je nepopravljiva, čim se oko toga uopće vode podjele “za i protiv”.
Užasava to što se i na žalosnom primjeru Janice “hordama zla” daje politički vjetar u leđa, izravno iz saborskih klupa.
Poticali su ih dosad Jovanovići i Josipovići, a sad su promptno u obranu huliganizma i nasilja nad ženom skočili dežurni SDP-ovi trovači Arsen Bauk, Peđa Grbin, Bojan Glavašević... slučajno svi iz iste partije. Oni se zgražaju što je država uopće reagirala protiv takvog nasilja nad ženom. Bolesno, nemam drugih riječi.
Janica se iz tog blata, da se njom nabacuju svakojaki sijači podjela, može elegantno izvući jednim potezom. Jednoj od najvećih skijašica u povijesti ne treba da je na meti bilo kome samo zato što nakon karijere pokušava napraviti nešto korisno za svoju zemlju i hrvatske sportaše.
Mora boljeti
Janica se može bez ikakvih posljedica povući u svoj svijet, u olimpijske visine iznad naše baruštine.
Ne mora voziti prljavi slalom među otrovnim grbama i grbicama, paucima i baucima.
Ali kakva bi to bila poruka svim ostalim mladima i uspješnima, koji iz najčišćih namjera žele pridonijeti svojoj zemlji. Kamo se možemo povući mi svi ostali, osuđeni na ovo tlo, oni koje su zapekle njezine riječi nakon divljaštva na Braču:
“Tužna sam što se ne mogu sigurno kretati po svojoj domovini”.
Svakog normalnog, tko želi dobro djeci ove zemlje, te riječi moraju iskreno boljeti.