- Sljeme je “fiks” u mom kalendaru, Sljeme će za mene uvijek biti posebno zbog mojih rezultata, ali najdraže mi je što je ta utrka dobila kultni status u Svjetskom kupu. Bez obzira na to što Janica i Ivica više ne skijaju, i što smo i svi mi ostali zbog kojih se to Sljeme na neki način i stvaralo, otišli u penziju, utrka je ostala i naši mladi skijaši će imati priliku iskusiti čar domaćeg terena - priča Ana.
Odgovor na pitanje je li joj to drugo mjesto na Sljemenu i najdraži rezultat karijere posve je očekivan.
- Taj rezultat spada u posebnu kategoriju. Nisam imala puno takvih uspjeha, tu je još i treće mjesto iz Panorame, ali Sljeme se ne može usporediti ni s čime. To je ono za što treniraš, za što se boriš. Ući u cilj, podići glavu i čuti 30.000 ljudi kako urla tvoje ime, to je osjećaj koji ne možeš dobiti nigdje drugdje osim u sportu.
Ne računajući ove dane oko sljemenske utrke, gdje se danas “skriva” Ana Jelušić?
- Posvuda me ima, a nekakva trenutna baza je Švicarska, tamo radim, tamo je obitelj. Ali, uvijek se rado vraćam u Hrvatsku, a u terminu oko Snježne kraljice me, naravno, uvijek možete pronaći u Zagrebu. Švicarska nije bila nekakav proaktivni izbor, život me tamo odnio. Dobila sam 2012. priliku raditi kao stažist u Međunarodnom olimpijskom odboru i stvari su se počele razvijati tako da sam kofere spakirala u jednom smjeru, a nikad u drugom.
Radila je za MOO, potom smo je imali priliku gledati s mikrofonom u ruci, kako vodi intervjue za Međunarodnu skijašku federaciju (FIS), a čime se bavi danas?
- Zaposlena sam u jednoj komunikacijskoj agenciji u kojoj radim na različitim projektima s međunarodnim federacijama, između ostaloga, i s MOO-om, Europskim olimpijskim odborima, pa za Salomon, za različite organizacije... U svakom slučaju, imam puno posla, nešto je vezano i uz skijanje, ali uglavnom uz sport u malo širem smislu.
I ono što je zaboravila spomenuti, pomaže i u odnosima s javnošću Hrvatskog skijaškog saveza i radi to jako dobro.
- Ovaj posljednji rezultat Leone Popović, prvi osvojeni bodovi u slalomu, kao i naši dečki za koje više uopće nije upitno jesu li u drugoj vožnji, nego koji će biti, sve to donosi novu dimenziju hrvatskom skijanju za koje je bilo dosta pitanja u jednom trenutku što će biti. Zato mi je uvijek drago biti tu negdje blizu.
Da, bilo je nakon odlaska generacije predvođene Kostelićima dosta pitanja o tome hoće li hrvatsko skijanje preživjeti, ali danas opet zahvaljujući Zubčiću, Rodešu i Kolegi pričamo o Top 10 rezultatima i nadamo se skorašnjim plasmanima na postolje.
- Uvijek kažem da je cijela ta generacija, naravno prvenstveno Kostelići, a nakon toga i Nika Fleiss, ja i Natko Zrnčić-Dim, napravila malu medvjeđu uslugu mladima jer su postavljeni standardi koji su izvanredni, ne samo za hrvatske okvire, nego i za međunarodne. Prisjetimo se da smo u jednom trenutku nas tri cure bile među deset najboljih slalomašica svijeta, konkurirali smo Austrijancima, Šveđanima i ostalim najjačim skijaškim silama svijeta, i to nam je u jednom trenutku postalo normalno. A to nije normalno, to je produkt puno rada, puno truda, puno stvari koje su se poklopile. Sada vidim naše dečke na tom putu i jako me veseli da ih nije taj presing zaustavio, nego furaju neki svoj film i zasad to jako, jako dobro rade.
Ana je rano završila karijeru, je li ikada požalila zbog te odluke?
- Nisam, oduvijek sam relativno racionalna osoba, tako je bilo i kod te odluke. Imala sam sreću da je ono što sam najviše voljela postalo i moj posao, ali sport je vrlo kratak period života, sve skupa traje 10 ili 15 godina. A život je nešto drugo, baš kao što je i zdravlje nezamjenjivo. Danas sam zdrava, a i dalje sam vezana uz sport, i to mi samo dolazi kao potvrda da je to bila prava odluka u pravo vrijeme.
Jedan od razloga ranog umirovljenja su bile i Anine poznate muke s astmom koja joj je često zadavala velike probleme tijekom treninga i utrka. Koliko joj ta bolest danas komplicira život?
- Malo muku mučim, ali, u principu, nemam problema. Nekada bih imala napadaje astme i razboljela bih se, a sljedeći je dan trebalo izaći na teren i odraditi posao. A danas mogu leći sa šalicom čaja i reći “sutra ćemo”, to je najveća razlika.
S obzirom na to koliko je svestrana i dinamična osoba, dojam je da joj taj prelazak iz sportskog u “civilni” život nije teško pao kao što to često zna biti slučaj kod sportaša.
- Ja sam “u penziju” otišla s 24 godine. Jedno je otići s 24 godine kad, na neki način, imaš još sva moguća vrata ispred sebe, a drugo je otići deset godina kasnije kada kaskaš za svojom generacijom. Kod mene je s te 24 godine sve bilo mladost - ludost, što god mi se ponudilo, koja god vrata su mi se otvarala, ja sam vikala “da”, i na kraju mi se na neki način i posrećilo. Međutim, pitanje je što bi bilo da sam imala 35 godina, možda i obitelj, bih li bila u toj poziciji da mogu ići kao muha bez glave i nadati se najboljem.