Javio se u ponedjeljak pomalo muklim, onim “jutarnjim” hrapavim, ali veselim glasom i kratko referirao: “Evo, dobro je, koliko to u ovim uvjetima može biti. Pijem kavu, sretan sam što se sve konačno završilo...”. Naravno, riječ je o našem proslavljenom i trofejnom rukometnom reprezentativcu Manuelu Štrleku, članu mađarskog Veszpréma.
Ovo - “sve se konačno završilo”, nažalost, ne odnosi se na epidemiju koronavirusa, no vijest je opet jako, jako dobra. Manuel sad i formalno nema nikakvu prepreku da se vrati tamo gdje mu je i mjesto - u rukometnu reprezentaciju u kojoj je dugi niz godina u pravilu na velikim natjecanjima bio najjača karika. Nakon njegovog izostanka s EP-a u Austriji, (Norveškoj) i Švedskoj, Manuel je opet “unutra”. U HRS-u su napravili ono jedino pametno i razumno - poništili su njegovu “suspenziju”. Što dugo reći osim - bravo za Štrleka, bravo za izbornika Červara, bravo za vodstvo saveza!
- Da nije ove epidemije, mogao bih reći da je sve u najboljem redu. Konačno se to završilo, opet sam spreman za reprezentaciju. Naravno, bude li me izbornik trebao, odazvat ću se pozivu. Kad sve ovo prođe, a nadam se da će to biti vrlo brzo, vjerujem da će sve biti kao prije.
Štrlek je još uvijek “zatočen” u Mađarskoj, u Veszprému je s obitelji:
- Tu sam, pokušavam održavati formu u ovoj izolaciji. Ne treniramo, ne igramo, ali još čekamo konačnu odluku i potvrdu odgovorih da se definitivno ne igra. Svi smo još ovdje, nitko od nas ‘stranaca’ nije otišao. Kako je tako je, nema se tu što puno mudrovati, život ide dalje.
Kao i svi, Manuel sad živi ovim tipičnim životom, pridržava se svih normi i pravila, strpljivo čeka bolje dane. U Mađarskoj je slično kao i u Hrvatskoj:
- Kretanje nije zabranjeno, ali je ograničeno. Evo, posljednja mjera ovdje u Mađarskoj je da se mlađi ljudi ne smiju kretati vani od 9.00 do 12.00 sati, u vrijeme kad stariji mogu otići van, u nabavku, u ljekarne. Nadam se da će sve te mjere i zabrane učiniti da sve to što prije prestane i da se vratimo u uobičajenu rutinu.
Profesionalnim sportašima treninzi i utakmice uzimaju najčešće cijele dane. Manuelu taj ritam već nedostaje, ali se uopće ne žali:
- Ne, nimalo mi nije dosadno i posve normalno prolazim sve ovo. Tu mi je cijela obitelj, supruga Ina i ja bavimo se s kćeri Zojom kojoj je sada pet godina, a sad je tu i mali dvomjesečni Rio. Zanemarimo li ovo što se ‘vani’ događa, sasvim nam je dobro. Gledamo serije, kratimo vrijeme kako stignemo i dan brzo prođe. Treniram u stanu. Imamo, srećom, neku terasu pa treniram na zraku...
Veszprém još nije uveo neke rigorozne mjere i zasad nije smanjio ugovore igračima:
- Svi smo još tu u nekoj fazi iščekivanja, nitko od igrača i njihovih obitelji nije zaražen. Klub je prije nešto više od dva tjedna na svima proveo testiranje i svi smo bili negativni. Pozitivni smo u glavama. Svjesni smo da će klub, baš kao i svi drugi, pretrpjeti veliku štetu, no tu pomoći nema. Inače nam je dvorana uvijek puna, puno se gubi od TV prava, ali nitko ne gubi glavu. Bit će kako mora biti.
Kad dođe vrijeme, Manuel i obitelj planiraju doći doma u Hrvatsku. Bit će vjerojatno nekih komplikacija:
- Nisam se još informirao kakva je procedura i što ćemo sve morati ispoštovati, no i o tome previše ne razmišljam. Odjavljen sam u Hrvatskoj i nemam doma službenu adresu sad kad mi je ovdje prebivalište. Bit će tu nekih zavrzlama oko povratka, ali ne paničarim ni oko toga. I inače nisam paničar i sve ovo pokušavam realno sagledati.
Što sa sp-om? Manuel je realno sagledao i ono što se dogodilo u vezi izbivanja iz reprezentacije:
- Previše se tu toga pisalo i govorilo bez pokrića, bilo je senzacionalističkih naslova u medijima... Ne volim se na sve vraćati, no sve je zapravo dobilo neželjenu i nepotrebnu dramatičnu dimenziju. Odlučio sam preskočiti jedno natjecanje, a iz toga je ispalo nešto što nitko nije želio. Bilo je krivih riječi, svega... Ne žalim zbog svoje tadašnje odluke, stojim iza toga, ali to je za mene sada završena priča.
Štrleku nije bilo lako, sad mu je velik kamen pao sa srca:
- Nije me bilo na EP-u, sad ću se vratiti budu li me trebali i to je to. Tijekom EP-a sam u mislima ionako bio s dečkima na svakoj utakmici. Veselio sam se svakoj pobjedi, svakom pogotku kao da sam i sâm bio s njima. Dečki su bili savršeni, ispisali su još jednu lijepu priču. Još da se i taj finale drugačije “raspleo”, gdje bi bio kraj. Valjda će biti još takvih prilika, uvjeren sam da hoće.
Situacija je u sportu doslovno kaotična, nitko ne zna kako će se, kad će i hoće li se prekinuta natjecanja nastaviti:
- Nisam pametan, teško je reći što će biti. Treba završiti prvenstva ili ih naprosto zaključiti, ‘prebrisati’. Što će biti s Ligom prvaka, što s Olimpijskim igrama i ostalim velikim natjecanjima? SP u Egiptu? Ništa se ne zna. Vjerujem da će odgovorni donijeti pametne odluke jer nam je raspored i inače prenatrpan i teško se sve može ‘pokrpati’. Kad bi ovo s virusom doslovno preko noći prestalo, nemoguće bi bilo odmah nastaviti s natjecanjima. Svi mi nešto treniramo, radimo na sebi, ali bilo bi opasno za igrače da se sve nastavi i da iz fotelja i kauča odmah uskočimo u utakmice. Bilo bi sigurno puno ozljeda, ne bi sve ionako bilo regularno i treba biti pametan u donošenju odluka...