Danas je na slobodnom tržištu sve dopušteno. Zabrane i ograničenja nisu trend, pa se puno toga dijeli na velike i male. No, postoje u svijetu organizacije koje se brinu postaviti kakva-takva ograničenja kada je u pitanju financijski fair play iz jednostavnog razloga da bi donekle uspjeli u tržišnoj utakmici zaštititi sport zbog kojega sve u konačnici i postoji. Tako Uefa od 2009. ima financijski fair play koji pomalo nadograđuje i mijenja. Koliko god su neki moćniji, činjenica je da su uz fair play prodisali i mnogi koji su dotad disali na škrge. Naravno da svi ne mogu biti isti, ali neki limiti mogu se postaviti. Recimo, da potrošiš 500 milijuna nečega na pojačanja, moraš prodati barem 400... Pa onda barem neki koji su imali 60 igrača na ugovorima, nemaju 60 nego 40... Ili, recimo, u Americi gdje odavno postoji Salary Cap koji sve ne izjednačava, ali svima daje šansu razmjerno prihodima. On se podiže i smanjuje s dobitkom lige...
Malo je puno
A rukomet? Tu nema ništa. Istina je da su te brojke financijski, kada je riječ o rukometu, minimalne u odnosu na spomenute, ali i malo je puno kada nema sustava koji pojedine diže iznad realne cijene sporta u ovom trenutku. A ta situacija ruši cijeli sustav, ako se tako uopće može nazvati. No, definitivno dolazi vrijeme da će i to netko morati jer će igra izgubiti smisao. Zagreb se trudi, traje 25 godina, pet puta je bio u finalu, prije toga dvaput prvak Europe, a sada ne može ni blizu Kölna. S druge strane, brojni igrači ponikli u Zagrebu i kod nas igraju po Europi, a Hrvatska i rukomet u njoj od toga nemaju baš ništa. No, to više nije vijest...
Vijesti su kako PSG kupuje Gerarda, Kristopansa, Sigurdssona, Syprzaka, kako Veszprem kupuje Laugea,, Moraesa, Cuparu, Szekelyja, kako Barca uzima Borozana i Langara, Flensburg se lovi za Karačića, Löwen za Gensheimera, Kielce je na banci koja će odrediti puno toga u budućnosti. Nestali su Ciudad Real, Atletico, Kopenhagen, Čehovski medvjedi, ženski Vardar... EHF zasad mirno promatra situaciju. Naravno da ne može nikome zabraniti da troši svoj novac, ali može postaviti određena pravila jer sigurno spomenuti niti zarađuju toliko koliko troše, niti stvaraju realno, niti ovise o sustavu, nego o nečijem bogatstvu, moći.
Izlog za velike
U takvom okruženju klubovi su ti koji vode glavnu riječ pa tako imamo Ligu prvaka u kojoj Vardar ima 16 stranaca u timu, Szeged 15, Veszprem, RN Löwen i Flensburg po 14, Barcelona 12, Kielce i Wisla po 11... Čudno zvuči da ih PSG ima samo osam, ali PSG ima devet francuskih potencijalnih reprezentativaca, a Francuska je danas svjetski vrh.
Zašto nikome nije u primisli da bi se možda smanjenjem broja stranaca u momčadima ojačale domaće lige, a deklarativno ih svi u EHF-u vide kao prioritet za funkcioniranje sustava. Trend je da su bogati, kako bi lakše otimali, razradili sustav akademija u koje dovode mlade igrače i u velikoj većini zaustavljaju njihov pravi razvoj jer im ne nude priliku za igranje kakvu bi morali imati. Ovako, sve male lige su postale izlog iz kojeg moćni uzmu što im treba, a lige u konačnici ostaju osiromašene bez ikakve podrške.
A svi pričaju kako kvaliteta diže gledanost, gledanost nosi sponzore, sponzori donose novac, a način na koji sve to funkcionira je mazanje vrata debeloj guski.
Mali klubovi se snalaze kako mogu, pokušavaju konkurirati, muče se, pokazuju kroz reprezentacije kako i što rade i time mažu vrat EHF-u koji bez pitanja dopušta da PSG, Veszprem i slični budu iznad realnih kriterija današnjeg rukometa. EHF se mora probuditi, zbog sebe, jer je kozmetika držati seminare i promijeniti sustav natjecanja, a ne dotaknuti se sve ozbiljnijeg pitanja koje muči ono zbog čega svi, uostalom, i postoje.