Mirko Alilović ne može i ne želi odbiti Marija Čaljkušića. Deveta godina Međunarodnog kampa rukometnih vratara - Galeb, deveta godina da naš proslavljeni reprezentativac, osvajač sedam medalja s Hrvatskom, sudjeluje kao jedan od učitelja mlađim vratarskim naraštajima.
- Istina, tu sam od prvog dana. Otkad nas je u Makarskoj bilo šezdesetak iz sedam država pa dosad, kad nas je 400 iz 37 država - rekao je 33-godišnji vratar Pick Szegeda u uvodu.
- Svi znamo koliko je teško uspjeti u Hrvatskoj s bilo kakvim projektom, a rukometni kamp raste iz godine u godinu, ljudi se i kod mene stalno raspituju, već se traži mjesto za 2020. godinu.
Pukli fizički i psihički
Alilović je jasno htio dati do znanja kakav je pothvat podignuti ovakav projekt na svjetsku razinu.
- Objektivno, rukomet nije svjetski sport, nekoliko zemalja ga igra ozbiljno, a klubovi nam se raspadaju zbog financijskih problema. Sve to treba uzeti u obzir kad vidimo uspjeh kampa. Svi skupa smo devet godina iskusniji, drago mi je zbog djece koja hoće raditi i žele napredovati. Neću pričati o sebi, ali na ovom kampu je bio jedan Kasper Hvidt i jedan Titi Omeyer, djeci su u dva dana objasnili sve od A do Ž. Ovaj kamp je prvi i originalan, svi koji su ga pokušali kopirati nisu uspjeli. Ovdje djeca imaju garanciju da će nešto dobro naučiti i da će se kući vratiti zadovoljni.
Sjetio se kad je on prvi put vidio svoga idola uživo.
- Andreja Lavrova, branio je na utakmici u Ljubuškom. Samo sam ga vidio, nisam mogao pričati s njim. U kampu je to drugačije. Možeš ih vidjeti, razgovarati s njima, učiti od njih...
Iza Mirka Alilovića je osma godina u Mađarskoj, prva u Szegedu. Pretpostavljamo da mađarskim jezikom barata kao materinjim ili se varamo, znamo da nije lako.
- Snalazim se, nakon osam godina stvarno treba pričati nešto. Razgovaram koliko mi treba da se sporazumijem. Sretan sam zbog djece, Ivan i Mate govore mađarski i engleski jer idu u međunarodnu školu. Tek su došli na svijet, a znaju već tri jezika, tako da im u jednu ruku zavidim.
Nakon sedam godina u Veszpremu promijenio je klub, izabrao ambiciozni Szeged u kojem s Marinom Šegom dijeli minutažu na vratima.
- Do 25. travnja igrali smo sezonu iz snova, najbolju u klupskoj povijesti. U prvenstvu smo bili bez poraza, plasirali smo se u četvrtfinale Lige prvaka, bilo je dominantno i odlično. Sve do devet minuta prije kraja u Skoplju, bilo je 22:21 za Vardar i onda su se oni odjednom odlijepili na 29:21. Ispali smo, neobjašnjivo. Tu se, u toj utakmici, za nas sve raspalo. Tu smo pukli, psihički i fizički. Imali smo mi u revanšu priliku, bilo smo na plus devet, ali jako je teško u rukometu pobijediti nekoga s devet razlike, bili smo svjesni toga. Nakon toga nam se još dogodio Veszprem u prvenstvu Mađarske, unakazili su nas 11-12 razlike. Tako da smo u mjesec dana upropastili savršenu sezonu, barem smo uzeli Kup protiv Veszprema, a iz pogrešaka moramo naučiti. Sigurno da nešto nije bilo dobro napravljeno.
Zakazali u Skoplju
Alilović ostaje u Veszpremu još dvije godine, bit će ih okruglih deset u Mađarskoj. Šego odlazi u Montpellier, njemu u društvo dolazi Roland Mikler iz Veszprema.
- Lijepo mi je u Mađarskoj i u Szegedu. Evo primjera, posljednja utakmica u našoj dvorani nakon onih minus 11 protiv Veszprema. Zna se da ih ne možemo dostići, ali svejedno je dvorana bila puna, na kraju se začuo pljesak kao nagrada za sve što smo uradili tijekom sezone. Kod nas je to nepojmljivo. Što se tiče mene osobno, smatram da sam dosta branio, da smo Šegi i ja držali ekipu cijelu sezonu, dok svi skupa nismo zakazali u Skoplju. Obitelj mi je presretna, tako da stvarno nemam razloga mijenjati. Szeged je drugi klub u Mađarskoj, ambiciozan je.
Rasplet u Ligi prvaka opet je bio neočekivan, suprotno prognozama do kraja je otišao Vardar. Izbacili su vas, okrenuli Barcelonu u polufinalu, potpuno nadigrali Veszprem...
Trijumf za Guinnessa
- Nevjerojatno, ne može mi nitko reći da je to bilo tempiranje forme, jer nitko ne nadoknađuje na takav način minus sedam protiv Barcelone u 15 minuta. Ili da onako izdominira protiv Veszprema u finalu. Imamo i slučaj Montpelliera prošle godine, imali su strašan ždrijeb i sve su uspjeli eliminirati, te na kraju osvojiti protiv Nantesa. Već dugo govorim da je za taj vikend, dakle, u ta dva dana potrebno imati tri sjajno raspoložena igrača i da je to recept za osvajanje Lige prvaka. Drugog objašnjenja nema. Najteže je doći na Final Four, jer svi to četvrtfinale vide kao finale. Autsajderi, u navodnicima, nekako su opušteniji i možda im baš to pomaže.
Hoće li se aktualni europski prvak raspasti?
- Mislim da neće, čuo sam da potpisuju neke igrače. Znate što? Ne bih volio da se to dogodi. Zbog rukometa općenito, ali i zbog onoga što sam doživio u Skoplju unatoč porazu. Igrao sam u stotinu dvorana i pred svakakvim navijačima, ali takva emocija i takva ljubav su nevjerojatne. Za ovo što su napravili na Final Fouru zaslužuju kapu do poda. Mjesecima bez plaće, ostali su zajedno i njihov trijumf je za Guinnessovu knjigu rekorda.
Mirko Alilović se oprostio od reprezentacije, ali to ne znači da ne može govoriti o reprezentaciji.
- Najprije bih rekao da je Šego fantastično branio na Svjetskom prvenstvu. Nažalost, završili smo na šestome mjestu. Znam da se prije stvarao kaos kad bismo osvojili samo broncu. Ne znam sada kakvi su kriteriji i kakvi su ciljevi. Vidim da smo nakon natjecanja u skupini spremni postati svjetski prvaci, idemo po medalju, a kad završimo šesti, onda je i to super. Meni to nema logike.
Uvjeren je da se može više.
- Imamo vrhunske igrače, oni igraju u najboljim klubovima, osvajaju titule... Mislim da je vrlo važno da prije prvenstva imamo jasan cilj. Ne možemo se izvlačiti na smjenu generacija, jer ta smjena se događa kontinuirano otkako sam ja debitirao 2007. godine. Uvijek se pojavi netko novi, odigra dobro. Svi to rade, mijenjali su i Francuzi, pa su uhvatili medalju. Nadam se da ćemo i mi uskoro, predugo smo bez nje. Nakon Europskog prvenstva u Zagrebu rekao sam da se moramo naučiti cijeniti ono što osvojimo. Medalja je uvijek osvojena, ne može biti loše ako imaš broncu. Mi, doduše, od Poljske 2016. nemamo medalju, ali još uvijek bi se Nijemci rado mijenjali s nama.