Žao nam je. Žao što je završilo, žao što je trajalo, u biti, tako kratko jer danas... Danas nam već nedostaje. Nedostaje nam Arena iz minula tri dana: tri dana navijačkog ludila, tri dana pjesme, plesa, crveno-bijelih kockica, ali i svjetloplavo-bijelih pruga.
Taman kada vam, ma koliko navijali za Krajanove izabranike, svaki mišić malo mora zaplesati na “Vamos, Vamos Argentina! Vamos, Vamos a ganar!” (naravno, naučili smo koju strofu), onda se dokraja razgalite kada iz 12.000 grla zaori: “Oj, Zagoro, lijepa li si, Slavonijo, zlatna ti si”...
Da, tome smo svjedočili minula tri dana. Navijačkom okršaju dviju nacija u pjesmi, u ritmu, u bojama. Ma, zapravo znate što je ključno u cijeloj priči? Samo dvije riječi: pozitivna energija!
Eto, to je ono što nas je punilo posljednja tri dana. Jedinstvena atmosfera bučnog navijanja, bodrenja uz ples, a da pritom nitko nikome nije sloganima poručio da bi ga trebalo ubiti ili da je “sje...” neki savez ili štogod tomu slično. Nema grubih riječi, ne rade šake, nema bojazni da će vam nešto doletjeti u glavu, nema bengalki i inih naprava. Jasno, pobjednik je samo jedan. U sportu samo jedan na koncu slavi; netko mora izgubiti. Bilo je tako i jučer, ali malo je tko jučer iz Arene izašao potišten, izgubljen, poražen. Dapače, u ova smo se tri dana napunili samo dobrim vibracijama - to je najveći dobitak svih onih 15.000 ili u tri dana 45.000 Hrvata i Argentinaca koji su gledali ovo finale.
Otkrili smo da itekako još uvijek postoji “onaj” sport - sport koji ujedinjava, koji veseli, koji povezuje u dobrom. Danas pobijede jedni, sutra će drugi, ali to je u načelu sporedno. Bitno je veselje, radost druženja i - sjajna zabava. To je sport!
I zato i za kraj nešto što će nas još dugo “držati”: “Vamos, vamos Argentina! Oj Zagoro lijepa li si, Slavonijo, zlatna ti si!”
OVAJ SADRŽAJ VAM OMOGUĆAVA VARTEKS
