Da, dobio sam 20.000 eura u kešu na ruke, ali takva su bila vremena. A ljudi kao Zdravko Mamić spasili su hrvatski nogomet", rekao je bivši nogometaš, a sada menadžer Ivan Cvjetković u iskazu svjedoka na suđenju bjeguncu Zdravku Mamiću i još četvorici optuženih za nezakonito izvlačenje 19,1 milijun eura iz Dinama.
Odavno se nije moglo čuti tako iskreno "pokajanje", manje u smislu priznanja jer svima je poznato da u nogometu ima mali milijun nelegalnosti; već kao javno iznošenje stava da je kršenje zakona i varanje - blagotvorno.
"Zdravko Mamić je umnogome zaslužan za uspjehe hrvatskoga nogometa", rekao je Cvjetković bez imalo krzmanja, pa se pohvalio da je imao čast igrati prvu utakmicu za Hrvatsku protiv SAD-a i zato je u stanju "objasniti kako je opstao Dinamo i drugi klubovi, treba tim ljudima skinuti kapu, za to su trebali čarobni štapići". Podsjetio je da je u bivšoj državi bila parola ‘‘snađi se, druže‘‘ i tko to nije radio, tko nije bio te priče, teško može razumjeti. "Bez Mamića i drugih ljudi ne bi bilo ni drugog, ni trećeg mjesta reprezentacije, finala Lige nacija... Ti ljudi su spasili nogomet", zaključio je svjedočenje o snalažljivima, i onim drugima.
Dok je igrao nogomet, gospodin Cvjetković nosio je nadimak Tarzan. Dobio ga je zahvaljujući ogromnoj tjelesnoj snazi kojom je kompenzirao pomalo manjkave igračke vještine. Zahvaljujući tarzanovskim predispozicijama, napravio je prilično solidnu karijeru, a onda i poslovnu kao menadžer. Ali njegovo svjedočenje na sudu pokazuje da Tarzan posao i nogomet, općenito, doživljava kao džunglu u kojoj pobjeđuju najsposobniji, oni koji se znaju "snaći".
U takvoj džungli od društva likovi poput Zdravka Mamića nisu kriminalci i lopuže, nego "cvijeće hrvatskog naroda", zahvaljujući kojima je Hrvatska pri vrhu svjetskog nogometa. Oni su, dakle, najsposobniji izdanci ove nacije, koja ih proganja umjesto da im se klanja. Za sebe će uzeti koliko im treba, a zauzvrat će narod dobiti igara i osjećaj veličine. Bez takvih bismo bili, bože sačuvaj, osrednji kao Slovenci ili Česi, a ovako se, kao što svi znaju, "cijeli svijet divi Hrvatima".
Takvo razmišljanje nije isključivo hrvatski specifikum. Mnogi Kolumbijci i danas žale za najpoznatijim narkolordom svih vremena Pablom Escobarom zbog toga što je gradio škole i igrališta za siromašne, pa koga briga za tisuće njegovih žrtava. Napokon, i u ovim krajevima javnost voli one koji joj daju: u sutonu bivše države koju spominje Cvjetković najpoznatija je bila jadikovka "Druže Tito, jesi krao, ‘al i nama si dao". Escobara i Tita više nema, a Zdravko Mamić je u BiH, gdje je zaštićen kao lički medvjed, ali još žive mitovi o ljudima koji su imali puno, a onda ponešto dijelili raji, za razliku od pravne države koja dijeli jedino kazne.
Zato je iskaz Ivana Cvjetkovića paradigma razmišljanja mnogih na balkansko-mediteranskom prostoru. Da, Mamić je krao, al‘ i nama je dao. Onu stvar.