Svaki jutarnji let za Dubrovnik ima zvijezdu. Jučer je predmet došaptavanja putnika i članova posade bio političar Vilibor Sinčić, koji bolje postavlja živi zid od svih hrvatskih golmana. Crne naočale, tamno odijelo i gard nedodirljivosti. Nitko mu se nije usudio ni približiti...
Dubrovnik nas je dočekao u jesenskom suncu. Ali, čim smo skrenuli prema kontinentu, počela je teška, šestosatna kalvarija. Počeli smo se penjati prema Ivanici, graničnom prijelazu u Republiku Srpsku, i već na prvom koraku sudarili smo se s brušenim srpskim smislom za biznis. Na vrhu brda, grade se apartmani s pogledom na Dubrovnik, more i otoke, i taj savršeni pogled pretvorili su u luksuzni vidikovac, po vrlo luksuznim cijenama. A sve to pet kilometara od hrvatske obale. “Kupujmo hrvatsko”, cinično kažu srpski biznismeni s Ivanice.
Ulazimo u kontinent. Čim smo prešli granicu počinje zazivanje Šešelja, traži se pravda za Karadžića, Partizanovi navijači prijete ustašama, a upravo su im hrvatski antifašisti osnovali klub. Također, prvu šampionsku krunu darovali su im Štef Bobek, Zlatko Čik Čajkovski, Branko Zebec, Bruno Belin. Ipak, ni Šešelj, ni Karadžić ne simboliziraju srpstvo kao C. zvezda.
Napuštamo Trebinje, možda i najveću Zvezdinu tvrđavu. Strašno je voziti se kanjonom Trebišnjice, krivudavim cestama, a dolje, duboko, mirno teče Trebišnjica u svojoj divljoj ljepoti, s kamenim gromadama kao čuvarima njezine nedodirljivosti. Da su ovamo kojim slučajem zalutali francuski impresionisti, kakve bi to slike bile...
Ulazimo u Crnu Goru, a “brižni” carinik pita nas jesmo li umorni, opominje nas da se ne zajebavamo s ovim cestama. U konobi “Krivokuća” podvalili su nam neku janjetinu, pokvarili smo želudac, svaki WC do Skadra bio je naš. Ovdje se već kliče “caru” Đukanoviću, neopisivo je popularan.
Na Božaju ulazimo u Albaniju. Umorni smo i iscrpljeni od šestosatnog kotrljanja do Skadra. Carinika je samo zanimalo - igra li Luka Modrić... Prvi put sam zakoračio u Albaniju i iznenadila me. Cesta je perfektna, prestižu nas Audiji i Mercedesi, japanski džipovi, a mi dajemo žmigavac kada na autoputu pretječemo koze, svinje i kravice, koje opušteno šeću glavnom prometnicom prema Skadru i Tirani. Ali, vile uz autocestu su kao da se vozimo po Beverly Hillsu. Ostajemo bez zraka...
Neću večeras pisati o dvojbama Ante Čačića, o Ahilovim petama naše nacionalne momčadi, o atmosferi koja je pala ispod nule, o tome ću pisati sutra. Ili nakon utakmice. Svratio sam u hotel Grand Europa, gdje će biti smješteni hrvatski reprezentativci. Vrlo lijep hotel s pet zvjezdica. Sudaram se sa Zoranom Cvrkom... “Ne dajem izjave”, rekao je umjesto dobra večer. “Nisam te ni namjeravao baš ništa pitati”, kažem i naručih crnogorski Chardonnay. I on je za pet zvjezdica. Hoće li nogomet, koji će Hrvatska u četvrtak igrati protiv Kosova biti nogomet od pet zvjezdica? Nadamo se, iako je momčad desetkovana...