U istrazi u kojoj je uhićen Saša Burušić (26), sin prvoga čovjeka zagrebačke policije, sve je izvjesnije da su se ipak dogodile opstrukcije, i to od strane policije. Njihov je cilj bio, čini se, prikriti identitet Saše Burušića kao počinitelja kaznenog djela i time ga zaštititi od kaznenog progona.
Saša Burušić je osumnjičen da je krivotvorio službene dokumente na temelju kojih su nezaposleni dobivali kredite. Kada bi na temelju lažnih papira dobili kredit od banke, značajan dio uzeo bi im on. Policija je, prema pouzdanim informacijama kojima raspolažemo, imala svjedoke koji su ga izravno optuživali, ali to nisu unijeli u službene dokumente.
Kada je cijeli slučaj prevare na štetu kreditnih ustanova napokon razotkriven, Saša Burušić je uhićen, a uskoro bi se mogla početi rasplitati i uloga određenih policajaca.
Mijenjali izvještaje
Naime, postoje vrlo jake indicije da su pojedini kriminalisti iz zagrebačke policije, i to iz 7. policijske postaje, provodeći kriminalističku obradu pokušali iz svojih izvješća u ranijoj fazi istrage ukloniti indentitet Saše Burušića kao mogućeg počinitelja.
Radi se o izvještajima koji su, sukladno zakonu, poslije bili dostavljeni Državnom odvjetništvu kako bi ono moglo određivati daljnje postupanje u predmetu.
Vrlo pojednostavljeno: policajci su, čini se, lažirali iskaze svjedoka . Kako? Svjedok bi, na primjer, jasno prozvao Sašu Burušića, bez ikakve dvojbe u njegov identitet. No, u službene bilješke razgovora policajci su upisivali da su svjedoci govorili o NN osobi, nepoznatoj osobi ili osobi koju znaju samo kao Saša i slično.
Tko su svjedoci
Tu se ne radi o sumnjivim svjedocima, pripadnicima kriminalnog miljea, nego o mlađim osobama kojima je Saša Burušić sredio kredite na temelju lažnih papira i poslije uzeo novac.
Kada je istragu preuzelo Državno odvjetništvo, svjedoci su ponovno pozvani. Kada su vidjeli policijski zapisnik u kojemu piše da ne znaju tko je Saša, bili su iznenađeni.
Tada se utvrdilo da oni vrlo dobro znaju tko je Saša Burušić i da su ga i prije u razgovorima na policiji jasno i nedvosmisleno identificirali.
Ako su to tako doista ispričali policiji, onda je to moralo biti u službenim bilješkama.
No, u službenim bilješkama policajaca iz 7. policijske postaje u Nehajskoj na zagrebačkoj Trešnjevci nije bilo moguće pronaći podatke o indentitetu osobe kojoj su davali novac od kredita!
Kada su bilješke sastavljane, policija nije vodila istragu protiv Saše Burušića, nego su obrađivali pojedinačne slučajeve prevara na štetu kreditnih ustanova. U toj su istrazi bile osumnjičene samo osobe koje su te kredite dizale te ih nisu mogle vraćati.
Bilo je, kako nam je potvrđeno, i onih svjedoka, što i sami sada priznaju, koji su podatak o identitetu Saše Burušića tijekom tih ispitivanja na policiji namjerno prešutjeli.
Tvrde da nisu htjeli reći njegovo ime jer su se bojali njegovih veza u policiji kojima je znao zaprijetiti.
S druge strane, bilo je i svjedoka koji ne samo da su odali identitet Saše Burušića, nego su nakon davanja iskaza čak i nazivali policiju da utvrde jesu li u istrazi nešto otkrili.
Onima koji su zvali, u policiji je odgovoreno, prema riječima jedne svjedokinje koja je podignula kredit na temelju lažnih papira, da za taj slučaj više ne pitaju.
Je li bilo naredbe
Ako svjedoci govore istinu i ako je doista došlo do friziranja službenih bilješki, sljedeće pitanje koje se nameće jest je li ideja da se bilješke friziraju došla odozgo ili se pak, što je puno vjerojatnije, radi o autocenzuri nižerangiranih policijskih službenika koji su se prepali kada su vidjeli da iz slučaja izranja ime sina njihova načelnika.
Međutim, sasvim je sigurno da se upravo zbog manjkavih podataka u policijskim službenim bilješkama obruč oko Saše Burušića nije stegnuo već i prije.
Jedno od pitanja koje se postavlja jest kako to da je istraga tek sada došla do sina načelnika PU zagrebačke, premda su djela za koja ga se tereti starija od godinu dana.
Riječ je, kako smo već pisali, o slučajevima u kojima su krediti dignuti tijekom 2011. te dio u prvoj polovini 2012. godine.
Te je predmete PU zagrebačka, odnosno 7. policijska postaja obrađivala prije nekoliko mjeseci, a kriminalistička obrada protiv Saše Burušića, koja je ovaj put povjerena PNUSKOK-u, dovršena je doslovno dan ili dva prije Burušićeva uhićenja, dakle prije desetak dana, i to od strane policijskog tijela koje se u pravilu bavi najtežim kaznenim djelima iz nadležnosti USKOK-a, a ne prevarama sa zajmovima.
Jesu li svjedoci lagali
Iz svega se ovoga može zaključiti kako se iz izvještaja koje je 7. policijska postaja predavala Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu nije mogla iščitati kaznena odgovornost Saše Burušića te da su indicije kako bi on mogao biti uključen u ove prevare proizašle iz državnoodvjetničke istrage, dakle iz kasnije faze postupka u kojoj, ako policija dobro odradi svoj posao, za tužitelje zapravo ne bi trebalo biti nikakvih iznenađenja jer bi svjedoci trebali samo ponoviti ono što su već prije rekli policiji.
No, ovaj je put bilo drugačije, a drugim dokazima, koje je naknadno fiksirala uskočka policija, utvrđeno je da svjedoci nisu lagali o umiješanosti Saše Burušića u lanac prevara, zbog čega je prije nekoliko dana i uhićen.
Jesu li zbog nečega lagali o tome da je policija krivotvorila njihove ranije iskaze, trebala bi pokazati druga, zasebna istraga.
Kamatar ili žrtva kamatara
Premda je način na koji je Saša Burušić dolazio do novca, krivotvoreći dokumentaciju o zapošljavanju, u priličnoj mjeri jasan, njegovi motivi još su veliki misterij i predmet raznih spekulacija.
Ovisno o tome s kim razgovarate, da li s njegovim “žrtvama” ili prijateljima, dobit ćete i dvije verzije priče o tome. Za jedne je Saša Burušić bio obični kriminalac čiji je jedini motiv bio novac. Navodno je volio skupe stvari, jako se brinuo o svom izgledu, te je bio osoba koja je znala u jednoj noći potrošiti znatne iznose. Drugi će, pak, reći da se ovim kaznenim djelima počeo baviti jer je bio ucijenjen, te su ga paralelno, dok je sam iznuđivao novac od ljudi koje je vodio u kreditne urede, cijelo vrijeme iznuđivali veći igrači kojima je dugovao novac. Premda nitko ne zna zbog čega je uopće počeo s kriminalom, postoje mnoge indicije da se i Saša Burušić stalno nekoga bojao. U pitanju, po svemu sudeći, nije bila ovisnost o drogi, no je li na osnovi neke druge slabosti upao u mrežu iz koje se nije znao izvući, nismo uspjeli doznati. O njemu neki govore kao o osobi koju su zapravo svi iskorištavali, kažu da on sam nije zadržavao puno novca koji je zaradio na inkriminirani način, nego su najveći dio uzimali “ljudi kojima je dugovao”, zatim ljudi iz kreditnih ustanova gdje su izdavani zajmovi, a njemu bi na kraju ostajalo oko 10% premda je sebe izlagao velikom riziku da bude uhvaćen. Nekim je svjedocima, kada je čuo da ih poziva policija, čak navodno nudio novac da ga ne spomenu u svojim iskazima, što bi značilo da se ipak bojao policije. No, postoje neki događaji koji bacaju još više sumnje na Sašu Burušića kao kriminalca koji sve drži pod kontrolom. Naime, kad je jedna od klijentica koju je trebao odvesti u kreditni ured u zadnji čas otišla, prema pričanju svjedoka, počeo se ponašati panično i uplašeno tvrdeći da je moraju naći, što bi značilo da je iz nekog razloga taj dan morao doći do novca. Isto tako, nekima od svojih žrtava, a već nakon što bi od njih dobio novac, znao se ponovno javiti govoreći da mu hitno treba još dio novca, kao da je i sam nekome morao vratiti dug. ( M. Dešković)
Je li otac znao?
Premda je način na koji je Saša Burušić dolazio do novca, krivotvoreći dokumentaciju o zapošljavanju, u priličnoj mjeri jasan, njegovi motivi još su veliki misterij i predmet raznih spekulacija.
Ovisno o tome s kim razgovarate, da li s njegovim “žrtvama” ili prijateljima, dobit ćete i dvije verzije priče o tome. Za jedne je Saša Burušić bio obični kriminalac čiji je jedini motiv bio novac. Navodno je volio skupe stvari, jako se brinuo o svom izgledu, te je bio osoba koja je znala u jednoj noći potrošiti znatne iznose. Drugi će, pak, reći da se ovim kaznenim djelima počeo baviti jer je bio ucijenjen, te su ga paralelno, dok je sam iznuđivao novac od ljudi koje je vodio u kreditne urede, cijelo vrijeme iznuđivali veći igrači kojima je dugovao novac. Premda nitko ne zna zbog čega je uopće počeo s kriminalom, postoje mnoge indicije da se i Saša Burušić stalno nekoga bojao. U pitanju, po svemu sudeći, nije bila ovisnost o drogi, no je li na osnovi neke druge slabosti upao u mrežu iz koje se nije znao izvući, nismo uspjeli doznati. O njemu neki govore kao o osobi koju su zapravo svi iskorištavali, kažu da on sam nije zadržavao puno novca koji je zaradio na inkriminirani način, nego su najveći dio uzimali “ljudi kojima je dugovao”, zatim ljudi iz kreditnih ustanova gdje su izdavani zajmovi, a njemu bi na kraju ostajalo oko 10% premda je sebe izlagao velikom riziku da bude uhvaćen. Nekim je svjedocima, kada je čuo da ih poziva policija, čak navodno nudio novac da ga ne spomenu u svojim iskazima, što bi značilo da se ipak bojao policije. No, postoje neki događaji koji bacaju još više sumnje na Sašu Burušića kao kriminalca koji sve drži pod kontrolom. Naime, kad je jedna od klijentica koju je trebao odvesti u kreditni ured u zadnji čas otišla, prema pričanju svjedoka, počeo se ponašati panično i uplašeno tvrdeći da je moraju naći, što bi značilo da je iz nekog razloga taj dan morao doći do novca. Isto tako, nekima od svojih žrtava, a već nakon što bi od njih dobio novac, znao se ponovno javiti govoreći da mu hitno treba još dio novca, kao da je i sam nekome morao vratiti dug. ( M. Dešković)