Drski čin Rose Parks koja je davnoga prosinca 1955. odbila svoje mjesto u autobusu ustupiti bijelcu izazvao je masovni prosvjedni pokret koji će godinama poslije dovesti do ukidanja segregacije u Americi. Rosa Parks nije mogla sakriti boju svoje kože kako je to, recimo, pedesetak godina poslije uspijevalo Michaelu Jacksonu: da jest, mogla se autobusima svoga Montgomeryja u Alabami voziti do mile volje, ne obraćajući pažnju na to je li neko sjedište dozvoljeno umornim crnkinjama ili nije.
Mi u Hrvatskoj, srećom, nemamo nekih problema s rasizmom (jasno, izvan nogometnih stadiona) niti znamo za segregaciju. Pokušalo se nešto nakon rata različitim tretiranjem srpskih i hrvatskih kuća, no od toga se, srećom, brzo odustalo. I nije istina da homoseksualci kod nas ne smiju sjesti u autobus! Kako ne bi smjeli? Jedino im nitko razuman ne bi preporučio da pokazuju tko su. Rosa, navuci kapuljaču preko lica, možda ne skuže da si crna!
Inicijativa “U ime obitelji” prikupila je nevjerojatnih 380.000 potpisa zahtijevajući da u Ustav Republike Hrvatske uđe nešto što je Rosa Parks uspjela izbaciti iz američkih zakona: da svi ljudi nisu isti i da neki imaju prava, a neki drugi da ih nemaju. Kažu, rade to radi zaštite obitelji. Pa su i inicijativu nazvali “U ime obitelji”. Zgrozili su se nad činjenicom da ljudi sve više pucaju pod teretom krize, otkaza i ovrha? Shvatili su da se mora reagirati na tisuće osobnih tragedija koje stoje iza statističkog podatka da je u siječnju broj razvoda prvi put dostigao broj vjenčanja? Odlučili su reagirati vidjevši podatak da se zbog krize raspada već svaki treći brak, uz strašne posljedice po djecu? Ili onaj o rastućem siromaštvu?
Ili su organizirali prosvjede i masovno prikupljanje potpisa kad su čuli da je svako četvrto dijete u Hrvatskoj (25 posto!) barem jednom godišnje od svog roditelja dobilo šakom u glavu ili nogom u trbuh?
Ne, nije to nikakvo pretjerivanje, to je istraživanje Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu provedeno na više od 3500 učenika. Čak 41 posto djece u našoj zemlji roditelji kažnjavaju batinama, šamarima ili čupanjem kose. U najnovijem UNICEF-ovu istraživanju 35 posto roditelja trogodišnjaka priznalo je da je u posljednjih tjedan dana barem jednom udarilo dijete. Koliko je samo onih koji se nisu usudili to priznati, znajući ili naslućujući da je to zakonom kažnjivo, jednako kao što znate da je kažnjivo odalamiti šefa po nosu?
Jesu li aktivisti “U ime obitelji” ostali dirnuti tim tisućama uplakane, nesretne hrvatske djece? Jesu li ih slomile te dječje suze i sudbine tisuća njihovih očajnih majki (svaka treća žena u Hrvatskoj izložena je obiteljskom nasilju. Izvor: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH)?
Ne. Obitelj, smatraju oni, nije najgore pogođena ni nasiljem ni siromaštvom. Ni rastom nezaposlenosti ili alkoholizmom. Oni znaju što je njima bitno: mobilizirali su zavidne društvene resurseda bi prikupili potpise za referendum kojim žele spriječiti da se možda već 2025. neki istospolni par odvaži vjenčati u Hrvatskoj. A dosad su se uspjeli izboriti za pravo da se jednom godišnje prošeću po centru Zagreba, pod uvjetom da ih čuva nekoliko stotina specijalaca. Ostala 364 dana mogu biti sretni što ih “branitelji obitelji” ne mogu otkriti po boji kože.