Onako usput, ali dovoljno se dugo se znamo da bude jasno da to nije bilo samo usput, Aco Petrović kazao je u prolazu...
- Eto zašto smo igrali samo pet pokusa. Mi smo, kombinirano s pokusima, ovo ljeto odigrali deset utakmica. I sada smo u naponu forme. Iza drugih je 15-ak utakmica. To je razlika.
Uglavnom, uživao je. Trijumfalno se kočoperio, iako, barem prema novinarima, od prvog dana nastoji pokazati da je on najviše cool. Iako, tko zna što je kad ostane sam. I tko zna kakav je kad nije s novinarima.
No, Aco Petrović je u pravu i to mu se mora priznati. Hrvatska, a to nije bio slučaj na nekim ranijim natjecanjima, nakon prvog kruga Eurobasketa, a uoči početka finalne faze, nokaut-sustava koji nas čeka u Istanbulu, izgleda sasvim spremno. Naši glavni igrači nisu umorni, nitko nije ozlijeđen, a u kakvom je stanju cijela momčad, možda je najbolje ilustrirala pobjeda nad Česima, pobjeda od 38 poena viška, kakvu reprezentacija u službenim utakmicama nije ubilježila punih 20 godina.
Bolja bi bila Turska
Preciznije, Dragan Bender se nije rodio kad se to zbilo posljednji put, i to baš u Cluju, kad smo u kvalifikacijama za Eurobasket smazali Rumunje s plus 43. Bilo je to u veljači 1997. Bender je na svijet došao u prosincu te godine.
Eto, tako je to davno bilo.
Od prvoga dana priprema Aco Petrović spominje da je važan samo 10. rujna. A on će biti sutra. Utakmica osmine finala i Rusi nama nasuprot. Mogli smo i lošije proći jer doista nitko ne zna što bi s Latvijom. Trebali ste samo vidjeti španjolske novinare dok su gledali utakmicu Latvije i Turske, kako su navijali za Latviju. Da su Latvijci to izgubili, u osmini finala igrali bi - protiv Španjolaca. A to nitko nije želio. Čak ni Španjolci.
Mogla je Hrvatska i bolje proći u Istanbulu da ju je zapala Turska. Nisu Španjolci mutavi što su željeli Tursku. To je reprezentacija za klasu ispod, bez obzira na fanatizam, glasnu navijačku potporu i mogućnost da pod taj utjecaj padnu suci. Ipak je to niža liga.
Rusi su, pak, i to ne treba zaboraviti uoči našeg ogleda, talentirana vrsta. Ako ćete iskreno, po vašem izvjestitelju i nešto talentiranija od Srbije, koja se sklopila za ovo natjecanje.
I to je znak za oprez. Imamo 40 minuta, ne više, za pokazati da smo bolji. I stoga je ono što smo odradili do sada bilo iznimno važno.
Vjera krenula u porazu
Pripreme su bile mirne, iako je postojala mina u čak tri odlaska u Sveti Martin. Bilo je kriza, od Ukićeve ozljede, do Bogdanovićeva laganijeg ritma u završnici. Onda se, posljednjih dana Svetog Martina sve pretvorilo u nešto čvrsto, kao da je sve sjelo na svoje mjesto.
- Mi smo spremni. Mentalno i taktički - poručio je Aco odlazeći iz Zagreba put Cluja, najavljujući ono što smo i sami do konca skupine u Cluju vidjeli.
Aco Petrović idealno je tempirao formu.
OK, trebalo je malo vremena da se sve ono što se uigravalo tijekom priprema, složi u istu ideju. Znam da niste uživali u utakmicama protiv Mađarske i Rumunjske, znam da vas je živciralo što nam igra nije tečnija, kao i to što igramo “pet na pet” na pola terena to protiv momčadi koji nije naša razina. No, ni Mađari, a ni Rumunji nisu sam ozbiljno zaprijetili. Nešto je pokušala Crna Gora, ali i to je bilo daleko od ozbiljne opasnosti.
I stigla je Španjolska. Duda varalica. Barem s naše strane. Petrović je rotirao petorke, tražio ritam i pratio Španjolsku, čak imao priliku pobijediti, iako nisam siguran da je to do kraja htio.
Pau Gasol dočekao je kraj utakmice protiv Hrvatske potpuno smožden, disao je na škrge, tražio je zrak. Dao je sve što je imao na toj utakmici. Pau Gasol! G.O.A.T. Eurobasketa!
A mi smo bili mirni. Na koncu, izgubili na obrani “jedan na jedan”, gdje je Rodriguez zabio Popoviću. Hoće li Popović braniti posljednje napade protiv Španjolske ako se susretnemo kasnije? Neće. On će vjerojatno biti na parketu u tim završnicama, ali samo kao napadač. Obranu će odigrati netko drugi.
Ne znam, ne mogu staviti ruku u vatru, ali taj jedini poraz Hrvatske možda je ispao točno onakav kakav je trebao. Prvi puta u nekom su porazu Hrvata navijači spoznali da se tu doista zbiva - barem kad govorimo o našoj igri - nešto veliko. I, paradoksalno, vjera je krenula baš u porazu.
Taman po mjeri
Da je kojim slučajem bila pobjeda, krenula bi euforija, koja u našem u slučaju zna otići u grotesku. Ovako je bilo taman po mjeri. Igrači su osjetili bilo nacije. Bili smo blizu, pokazali da smo dio vrha, sakrili sve što se može sakriti. I onda izneredili Čehe.
Kad su naši igrači sjeli u avion za Istanbul, nitko nije mogao reći da ne nosi sa sobom velika očekivanja.
Nitko se ne misli vratiti kući prije sljedećeg ponedjeljka. A to bi značilo da igramo za medalje.
U odnosu na lani Hrvatska je promijenila igru. Čak je u nekim trenucima u uvodnoj skupini - doduše, bili su to mali intervali- igrala i bez Bogdanovića i Šarića u petorci, što se lani ni pod razno nije događalo. Jest, širi smo, jest Marko Tomas, ali i Luka Žorić i Marko Popović donijeli su dosta iskustva, ali i čiste kvalitete u ovaj sastav, Dragan Bender je ono nešto novo što nam treba za nadu, a ostali su tu da daju ruku. Kruno Simon i Roko Ukić i više od toga, Darko Planinić se podigao kako je skupina odmicala kraju i on će udaviti nekog protivnika, to je sigurno. Mogao bi već Timofej Mozgov zbrajati masnice po tijelu nakon nedjelje.
Rusi strahuju...
Protivnik u nedjelju navečer od 20.30 sata, međutim, opasan je. Ali isto tako za te Ruse opasna je i Hrvatska. Mislite li da oni ne strahuju od Šarića i Bogdanovića? Mislite li da im je svejedno?
Jest vraga. Čitali su i oni projekcije Eurobasketa, znaju i oni da je Hrvatska gurana ispred Rusije u svim prognozama. Ali znaju i oni da je Srbija na svim tim ljestvicama bila iznad Hrvatske. A Rusi su je dobili u prvoj fazi.
I Španjolska je bila vodeća po prognozama, još uvijek jest. A Hrvati su joj bili blizu. Znaju i to. Samo se nadam da će i ostali, pa tako i Rusi, računati da je utakmica sa Španjolskom bila naš maksimum. A vjerujte, nije.
I tako, Cluj su napustile reprezentacije, novinari šalju posljednje izvještaje, zbrajaju dojmove po kojima će Cluj ostati u dobrom sjećanju. Ne samo zbog igre Hrvatske, nego i zbog toga što ovaj rumunjski grad ima neki šarm. Mirnoću, pozitivu.
I dobro da je tako jer sada kreće ludnica sto na sat. U Istanbulu. Tamo neće biti nirvane. Tamo će sve biti na entu potenciju.
Nadamo s Hrvatskom u jednoj od glavnih uloga. Ne zanimaju nas više efektne role. Ovo više nije to vrijeme.
Sada vrijedimo. I to nije tlapnja. To je činjenica.