Sa 24 godine sam već znao da ću biti trener! Još dok sam igrao u Španjolskoj, uredno sam skupljao stručne recenzije iz Don Balona, taktike pojednih trenera, arhivirao snimke treninga i utakmica, tako da mi je moja prijateljica Amika Tomčić već tada rekla da je moje igranje nogometa priprema za trenersku karijeru. Supruga Senka je u mojoj tridesetoj godini bila uvjerena da ću biti bolji trener nego igrač i mislim da su obje pogodile, kaže za Spektar Slobodne Dalmacije trener Dinama Nenad Bjelica koji se potrudio odvojiti nekoliko sati sati za nas.
U ovom razgovoru ćemo bolje upoznati njega, njegovu životnu i nogometnu filozofiju te ga zbog starog prijateljstva upitati i neke stvari o kojima dosad nije govorio...
- Moj otac, pokojni Božo i majka Mirjana,odgajali su me tako da bih poželio da se na taj način odgajaju sva djeca svijeta. Nikada nisu bili bolesno ambiciozni, puštali su me da sam donosim odluke - što ću i kako ću. U cijeloj karijeri otac mi je pomogao samo jedanput, i to kada sam služio JNA u Zagrebu, a on me prebacio nakon sedam mjeseci u sportsku četu u Beograd, gdje sam realno trebao biti odmah premješten. Nikada nije razgovarao o meni s nijednim mojim trenerom a kamoli da me je gurao, a znao ih je sve jer je i sam bio centarfor u Osijeku, Šparti iz Belog Manastira i Metalcu. Kad ti do osamnaeste godine bude sve teško i kad se sam za sve izboriš sam, onda ono što slijedi postaje pjesma: ništa ti nije teško jer nikad nisi ni naučio na lako! Moj Božo bi mi često puta u šali rekao: "Sine, ispunio si sva moja očekivanja jer ništa od tebe nisam ni očekivao!". Odgojili su me roditelji da jednako poštujem sobaricu u hotelu, radnika na gradilištu i ministra u vladi, ali da se ni pred kime od njih ne saginjem i ne klanjam. Tako odgajamo ja i supuga Senka svojih dvoje sinova - 22-godišnjeg Luku i 15-godišnjeg Luana, a to prenosim i na svoje nogometaše u Dinamu. Respekt - da, strah i sagibanje - nikada", uvodi nas Bjelica u djelić svog životnog habitusa.
Stalno ističete kolektiv, igrače, pomoćne trenere, upravu. Zaboravljate da ste Dinamo ipak preporodili - vi. Ulazak u Europsku ligu, odmak od Hajduka od deset bodova na tablici... Dinamo je bio i lani Dinamo, ali bez vas je bio puno blijeđi i jaloviji, a publiku smo tražili po stadionu?
- Sve je to lančano ili uzročno posljedično povezano. Dinamovi čelni ljudi su me istinski htjeli, dobio sam ovlasti, ne samo da budem trener, nego menager kluba engleskog tipa. Izabrao sam sam svoje pomoćnike, doveo igrače koje sam htio, nitko mi se nije miješao u rad. Ja ekipu najprije biram karakterno, a potom je biram po mojoj viziji nogometa. Tako sam doveo Kadziora, Šituma, Dilavera, a već sam zatekao Šunjića, Moharramija i Oršića koji su dovedeni prije mene.
Ni bivši treneri Vahid Halihodžić ni Ivajlo Petev nisu imali taj luksuz da biraju svoje pomoćnike kao što ste vi imali. Odmah sam znao da vam je uprava Dinama dala apsolutno povjerenje...
- Ja sam s Dinamom pregovarao tri sata oko uvjeta. Pola sata se potrošilo na moj ugovor, a ostala dva i po sata na ugovore i status mojih pomoćnika Nina Bule i dvojice Austrijanaca Rene Pomsa i dr. Martina Mayera koji su sa mnom bili i u Austriji Beč, Speziji i u Lechu iz Poznanja. Bulu sam jako dobro upoznao dok smo zajedno igrali u bečkoj Admiri i od tada mi razmjenjujemo iskustva, skice, crteže, taktiku. Nije njegov izbor baš slučajan kao što misle neki koji pitaju - odakle sad taj Bule?
Ističete da s vašim igračima niste prijatelji. Kako ih onda pokrećete na ovako dobre rezultate?
- Odmah sam im prezentirao jasna pravila ponašanja i ono što od njih zahtjevam i što od njih hoću. Svim igračima sam dao na ljudskoj i igračkoj važnosti. Kod mene su svi jednaki u tretmanu, i onaj najbolji i onaj koji se bori za ulazak u prvu momčad. Oni znaju da ću im dati svu pažnju ovog svijeta, svo znanje koje imam, ali znaju i da mi moraju to vratiti na terenu. I vrlo bitno je da svoje igrače učim da gledaju samo sebe i svoju momčad, a ne druge. Gledaj gdje si pogriješio, što si mogao bolje, a ne što je sudac previdio, što te protivnik udarao po nogama, što je teren bio očajan i slično. Tako se stvara energija momčadi, a onda to vide i navijači i dođu podržati i takvo ponašanje i takvu momčad. Mi možemo možda i izgubiti, kao protiv Young Boysa, ali moji su igrači dali sve da se to ne dogodi. Nas je tu sudac u Zagrebu oštetio, a jeste li vi čuli da mi možda tjednima pričamo o tom sucu? Ne. Idemo dalje, biti još bolji, tako da nam i sudačke krađe ne mogu ništa. Dogodit će se tu utakmica kao ona protiv Sloge iz Mravinaca gdje nije bilo te energije, ali stvaranje momčadi je dugi ciklus i nogomet nije play station, nego živa igra.
Zamjeraju vam Purgeri da previše norite, odnosno, u dalmatinskom prijevodu da ste previše tvrdoglavi u nekim stvarima - naprimjer, forsiranju šarolike momčadi u prvenstvu Hrvatske i kupu.
- Mi samo tijekom jeseni imamo 33 utakmice na tri fronta i ja ne želim da oni koji mi nisu sada u prvom planu tri mjeseca uopće ne igraju i da onda dođem u situaciju da mi igrač na nekoj važnoj utakmici Europske lige zapravo debitira. Kod mene je 26 igrača Dinama igralo i kod mene su svi tih 26 koji su igrali bili i rezerve ili su bili i na tribini. Dobro je to ozračje da igrač shvati da ga trener nije zaboravio i da, ako ga trener možda ne cijeni najviše u tom trenutku, on uvijek cijeni sebe. Meni su sada Dilaver i Theophile-Catherine odlični na stoperskim pozicijama, ali ih u svakom trenutku mogu zamijeniti Perić, Rrahmani ili Lešković, baš zbog ovakve moje vizije igranja.
Onda mogu zamisliti koliko tek traju vaše analize protivnika, gledanje video snimaka njihovih utakmica?
- Traju točno petnaest minuta! Osam sati prije svake utakmice pustim petnaest minuta snimke igre protivnika i onda to izanaliziramo zajedno bez nekog velikog filozofiranja. Jer nisu to djeca, nego odrasli igrači koji su birani na način da mogu slijediti moju viziju. A kad ja imam neke dileme, onda odem pogledati protivnika uživo. Mogao sam ja Fenerbahče kojeg smo dobili 4-1 pogledati na Wyscoutu (profesionalna platforma za pretplatnike sa svim snimljenim utakmicama, op. M.D.), ali ne. Otišao sam na njihovo gostovanje u Konyu i nakon petnaest minuta sam vidio da ta momčad ima jako lošu energiju, da nema tog zajedništva ni kompaktnosti. I rezultat ste vidjeli.
Ja vas dobro znam i znam da vi nikad zapravo niste zadovoljni, onako u sebi...
- Ha,ha, pa dobro. Mislim da smo protiv Fenera primili obranjiv gol, mislim da smo mogli dati i koji gol više u onakvoj igri. Puno toga ja mislim, a ne govorim ni igračima ni javnosti... Te svoje dileme rješavam sam sa sobom, a igrače nastojim što manje opterećivati jer vrijeme se ne može vratiti. Samo težiti da se greške ne ponavljaju. Evo ja, na primjer, mislim da u domaćoj ligi ne reagirano baš dobro na postavljenu obranu i na tome moramo raditi, a opet, za to i nije bilo baš puno vremena, zbog zgusnutog kalendara natjecanja.
Prije nego što ste potpisali na dvije godine za Dinamo, zvao vas je i Hajduk. Kako to tog transfera nije došlo, kada su vas iz Splita zvali prvi?
- Četiri sata nakon što je postao predjednik Hajduka nazvao me Ivan Kos i ponudio mi da dođem u klub. Iz ovih i onih razloga to se tada nije realiziralo, a onda me je Kos zvao još dva puta dok sam bio trener u Lechu iz Poznana. Zvao me je nakon smjene Marijana Pušnika i nakon smjene Carilla, ali ja sam tada imao ugovor sa Lechom.
No problem je očigledno što vas je sve vrijeme tada zvao i Dinamo... Zapamtili su oni 2013. godinu kada ste ih s Austrijom izbacili, a vi otišli u Ligu prvaka?
- Nisu me izabrali u jednom trenutku kada sam bio već jednom nogom u klubu, nego su izabrali Zlatka Kranjčara. No očigledno je da je njihova želja bila jaka i dugoročna jer su me istina i oni često zvali dok sam bio u Lechu. Uvijek govore da je u Hajduku treneru problem zahtjevna publika. Ali, i Lechovi navijači su zahtjevni pa su me voljeli i podržavali.
Kako gledate na Hajduk danas, uoči utakmice?
- Kopićev Hajduk i Vulićev Hajduk su dva različita Hajduka. Ove dvije prvenstvene utakmice pod Vulićevim vodstvom Hajduk je bio razigraniji, lepršaviji, opasniji. Kad vidim ekipu, vidim i njenu energiju, a Hajduk je sada u toj dobroj energiji. Kopić je odličan trener, da se razumijemo, a što se događalo u ovom dijelu prvenstva pod njegovim vodstvom, nije moje da sudim, a iskreno, nisam ni upoznat. No, rezultata nije bilo i odmah ide trener. Ja sam Lech, na primjer, zatekao na 12. mjestu kad sam ga preuzeo, iduće godine sam ga doveo u finale poljskog Kupa i u završnicu play offa. Totalno sam pomladio momčad i onda sam u petnaest dana izgubio tri play off utakmice i sve se promijenilo. Dobio sam otkaz.