Dinamo je u srijedu došao do veličanstvene pobjede nad Atalantom, a prije 40 godina njegovi igrači doživjeli su pravu dramu. Igrom sudbine, u priči su također bili Talijani. Modri su igrali protiv Perugie utakmicu 1. kola Kupa UEFA-e. Dinamo je letio u Rim odakle je autobusom trebao u Perugiu, jer je tamošnja zračna luka bila u remontu. Kad je trebalo sletjeti, kad su se Dinamovci vezali, sve je bilo normalno, s razglasa se čulo: “Približavamo se rimskoj zračnoj luci...” A onda šok! Prednji kotač zrakoplova nije izašao, ostao je u utrobi aviona.
- Ajme majko, kakva je panika tada nastala. Gledali smo jedni druge, mislili smo da se posljednji put vidimo, kroz glavu su nam prolazili najmiliji, život se pretvorio u blic-sjećanja. Mogli smo se samo moliti - priča nam veliki Dinamov centarfor Snješko Cerin.
Jeza me hvata i danas
Avion je nekoliko puta kružio iznad rimskog aerodroma i pokušavao sletjeti.
- Znate, bio je to onaj stari avion Fokker, zapravo poštanski avion. Nisu to bili današnji moderni avioni, tako da je stvarno bila frka. Kada su to piloti shvatili da se prednji kotač nije izvukao, digli su zrakoplov ponovno u zrak. Pa onda smo se opet počeli spuštati. I tako nekoliko puta. Strava, nikome to nikada u životu ne bih poželio. Još dan-danas kad se sjetim, obuzme me jeza i neki stres.
U avionu je bilo 49 putnika i četiri člana posade. Na zemlji je zavladala uzbuna - dojurili su vatrogasci, pa kola Hitne pomoći. Onda je avion još malo kružio, pa krenuo na neizbježno slijetanje. - Na kraju smo znali da moramo sletjeti. Osjetili smo da je to posljednje spuštanje. Tada je nastao potpuni muk.
Ipak, nekako se prednji kotač tada pojavio, ali je svijetlila crvena lampica, što je značilo da kotač nije bio učvršćen. Drugim riječima, kao da ga nije ni bilo!
- To posljednje spuštanje bilo je - sedmo! Pazite, šest puta ponirati, pa se šest puta dizati u zrak, probajte zamisliti taj osjećaj… Osjećaj nemoći i straha.
Zaorao po pisti
Inače, avion je nakon nekoliko neuspješnih pokušaja slijetanja kružio oko rimske zračne luke, jer je trebalo ispustiti kerozin. A kad se ispustilo dosta kerozina, iz tornja su javili da bi trebali produžiti do Züricha, ali tada više nije bilo dovoljno tog istog kerozina koji se ispuštao!? Tragediju su spriječili kapetan zrakoplova Aleksandar Pejčić i kopilot Nenad Nimkijević.
- Mi smo nakon svega inzistirali da nas ista posada vozi natrag. Inače, prije slijetanja smo morali skidati nakit, prstenje i sve oštre predmete koji bi mogli nekoga ozlijediti. Spuštanje prednjeg dijela bio je najkritičniji dio priče. Trupom smo udarili o tlo i strugali o pistu, frcale su iskre. Kljun aviona zaorao je po pisti i nakon nekoliko sekundi sraza aviona i betona sve je stalo. U pilotskoj kabini pojavio se dim, napuštali smo letjelicu kroz izlaze za nuždu. Poslije su piloti objavili da su imali između tri i 10 posto šanse za preživjeti! Nakon dodira s tlom bitno je bilo zadržati zrakoplov na ravnoj putanji jer bismo u protivnom udarili krilom i avion bi se zapalio. Pokraj zrakoplova su bili Hitna pomoć, vatrogasci s vodenim topovima. Većina nas izašla je kroz izlaz za slučaj opasnosti - prisjeća se Cerin.
Cerin je sjetio još jednog detalja...
- Ma, ja i još nekoliko igrača nismo se željeli vraćati avionom. Željeli smo neki drugi prijevoz. Kakav avion, nije nam padalo napamet sjesti u njega. Jer, trebali smo se vratiti istim avionom, odnosno sličnim. Zapravo bio je isti avion, samo ne taj kojim smo sletjeli. Tko bi htio opet sve to proživjeti s poštanskim Fokkerom...
A jedna je njemačka je radijska postaja greškom je javila da je u nesreći Dinamova zrakoplova bilo i smrtno stradalih. Ali ta je priča završila ipak sretno, a nakon drame zabilježene su izjave Dinamovih nogometaša: “Mislio sam gotovo je” (Vujadinović), “Rekao sam sam sebi - nećemo se spustiti” (Bogdan), “Bio sam spreman na najgore” (Kranjčar)...
Predigra u Rijeci
Međutim, ta dramatična priča jedne Dinamove generacije imala je svoju predigru. Do nje nikada ne bi došlo, da je bilo - kako je trebalo biti. Dinamo je te jeseni trebao igrati u Kupu prvaka, a ne u Kupu UEFA-e. Sve je to bila posljedica skandalozne odluke FSJ, najskandaloznije u povijesti tadašnje lige. Iako je Komisija za propise ustvrdila da bi Dinamo trebao biti prvak za 1979. godinu, IO FSJ je prvi put u povijesti odbacio i ignorirao mišljenje vlastite komisije (koju je sam zatražio da se izjasni), dakle jedini meritorni skup koji može suditi o toj temi.
“Slučaj Edmond Tomić” i (ne)priznati Dinamov naslov prvaka za 1979. godinu vjerojatno je najveći skandal u povijesti jugoslavenskoga nogometa. FSJ je nelegalnom odlukom doslovno oteo Dinamu i treneru Vlatku Markoviću naslov prvaka i pripisao ga Hajduku. Odluka je nelegalna zato što su je takvom proglasili i Komisija za propise FSJ i Sud udruženog rada pod čijom je ingerencijom bio Nogometni savez. Obje su ove instance ustvrdile da je Dinamov prvak za 1979. godinu, ali je FSJ naslov pripisao Hajduku. Na samome startu natjecanja, u prvom kolu sezone 1978/79. Rijeka je u početni sastav ubacila igrača bez prava nastupa, pobijedila Dinamo na Kantridi 2:1, ali je nakon žalbe maksimirskoga kluba rezultat preinače u pobjedu Plavih 3:0 b. b. U sastavu domaćih je, unatoč ranijem Dinamovu kolegijalnom upozorenju, zaigrao Edmond Tomić koji nije imao pravo nastupa jer je još iz svojega prethodnog kluba, Lirije iz Prizrena, imao višak žutih kartona. Trenera Spasojevića uredno je prije utakmice to zamolio Dinamov tehnički direktor Zorislav Srebrić, ali Riječani su se oglušili na upozorenje.
Kako god, Tomić je pri rezultatu 1:1 asistirao Damiru Desnici za pogodak za 2:1. Dinamo se žalio i utakmica je registrirana u korist Zagrepčana. Plavi su bili i jesenski prvaci, a zanimljivo je da je tek tada, dakle kad se razbistrilo stanje na ljestvici i razjasnilo tko se bori za naslov, tko za Europu, a tko za ostanak, nastupio novi preokret. U tijesnoj su utrci za prvo mjesto bili Dinamo i Hajduk i odjednom je rezultat utakmice iz 1. kola vraćen na onih 2:1 čime su dva boda preseljena iz Dinama u Rijeku. S ova dva oduzeta boda Dinamo pada na drugo mjesto s jednakim brojem bodova kao i Hajduk, ali uz nešto slabiju gol-razliku.
- Da, da smo bili prvaci, a trebali smo biti, nikad se ne bismo spuštali u rimsku zračnu luku i nikad ne bi doživjeli jedan od najneugodnijih doživljaja u životu, jednu od najvećih drama u Dinamovoj povijesti - zaključio je Snješko Cerin.
