U utorak, 28. travnja, otvorena je nova zračna luka. Te noći čarter nogometne reprezentacije bio je među prvima koji je sletio na “Franju Tuđmana“. Iz Tallinna. No, može u Zagrebu biti i najljepši terminal, i najbolji advent, i tisuću fontana, i sve što ga krasi, dok nema reprezentativan nogometni stadion, neće u punini spadati u red europskih metropola. Čak ni srednjeg ranga.
Utakmice su strast i emocije, prije više od stotinu godina San Mames u Bilbau prozvali su katedralom španjolskog nogometa, današnji su “hramovi 21. stoljeća”, s najvećom sjedinjenošću hodočasnika svih rasa, religija i opredjeljenja.
Svi mogu osim nas
Nisu slučajno tako često puni i na Zapadu, i Aziji, i u Africi, nisu ruski oligarsi, kineski milijarderi i toliki lovaši ušli u Englesku, Italiju, Francusku… zato što od malih nogu navijaju za te klubove, nogomet je i prvorazredan strateški medij, koji otvara vrata brojnim biznisima.
U tako prestižnoj djelatnosti, u koju najbogatije države ulažu milijarde i milijarde, i odavno je šire od Europe statusni simbol, Hrvatska je fascinirajuće, začuđujuće i za mnoge zapanjujuće moćna, po igračima, reprezentaciji, stalnoj vrijednosti nacionalne vrste koja zapravo zadnjih godina rezultatski ni ne postiže koliku doista kvalitetu ima. No, ne možemo žmiriti otvorenih očiju i glumiti da nam je svejedno što taj naš Ferrari koji po svjetskim prijestolnicama juriša najboljim pistama u Hrvatskoj vozimo makadamom… Lanjskog ožujka bili smo u Budimpešti, Vatreni su igrali prijateljsku utakmicu s Mađarskom, čim smo kročili na Groupama Arenu bilo nam neugodno koliko zaostajemo.
Još prije petnaestak godina cestama sjevernih susjeda dominirali su Trabanti, a nogometni objekti izgledali poput Sigeta ili u boljem slučaju Gradskog vrata. A sada? Krasan stadion sa oko 23 tisuće mjesta za gledatelja, čiji je vlasnik mađarska država, koštao je 40 milijuna eura. Nismo sreli čovjeka koji se nije snebivao - zašto mi to nemamo? Doista, zašto? Za 40 milijuna eura? Manje od tržišne vrijednosti nekoliko Čačićevih izabranika. Samo u ovaj i ovakav Maksimir, koji je negda imao šarm i dušu, ulupano je više od stotinu milijuna eura da bi izgledao kao kulisa za horor filmove, kao da ga je poplava donijela, zapravo kao opomena kako se ne smije upravljati hrvatskim dobrima.
Još istočnije, u Krakovu, grad je podigao objekt za kakav biste stavili ruku u vatru da baš dolikuje Zagrebu, sa 33.268 mjesta, napravljen je renoviranjem staroga, tribinu po tribinu, i stajao 106 milijuna eura. U studenome lani Vatreni su igrali na preuređenom Windsor Parku u Belfastu, tamo je država namaknula 31 milijun funti da ga modernizira.
Pernarova šutnja
Naravno da ima i mnogo skupljih, primjerice u Francuskoj je Allianz Riviera u Nici sa 35.624 mjesta koštala 250 milijuna eura, u Lyonu je novi plaćen čak 415 milijuna eura, ali s gotovo 60 tisuća sjedalica. Jasno da su na zapadu cijene više...
Zašto Zagreb nema nogometu arenu? Ne trebaju nam megalomanske ideje, ni Wembley niti Stade de France. Možda će Viktor Orban nakon svih stadiona u Mađarskoj, preko svog prijatelja Lorinza Meszarosa napraviti jedan i nama u Osijeku, čak se kao sigurno najavljuje da hoće, ali zar doista to Hrvati nisu sami sposobni? Nacionalna vrsta je u Zagrebu odigrala bitno više utakmica nego po cijelom ostatku Hrvatske zajedno, dokad će to morati činiti na ovakvom Maksimiru? Ili je rješenje da se za stalno preseli u Osijek? I s Kantridom zapinje. Pitanje smo uputili osmorici kandidata ili kandidatkinja za gradonačelnika Zagreba. Odgovore smo dobili mailom sa šest adresa, izostali su od Milana Bandića i Ivana Pernara.
Od riječi do djela
Izazivači aktualnog prvog čovjeka Grada tvrde da Zagreb treba moderan stadion, većinski ističu da to može biti jedino u Maksimiru, to je stav Anke Mrak Taritaš, Sandre Švaljek, Brune Esih i Marka Sladoljeva. Drago Prgomet sklon je razmisliti da se u planu dugoročnog razvoja napravi na rubu grada, kako kaže to je često u Europi, a ako bi bilo isplativije protiv toga ne bi glasi digao ni Tomislav Tomašević. Mrak Taritaš gradila bi ga sredstvima Zagreba i EU, Tomašević bi da novac daju Dinamo i HNS, a najviše njih uključilo bi privatnog investitora. Pritom novi stadion uglavnom ne povezuju s time tko vodi Savez, a tko Dinamo, jer napominju, to je briga Grada. Pa neka konačno zagrebački političari riječi pretvore u djelo. Nakon toliko godina.
A i država, što pokazuju i spomenuti primjeri Mađarske i Sjeverne Irske, uz poslovne partnere, po pitanju itekako bi imala što reći. Ne samo u glavnom gradu... Bude li netko od šestoro iz naše ankete gradonačelnik Zagreba, vidjet ćemo ga nakon izbora. Hoće li i tada odlučno kazati “Zagrebu treba stadion!“. I riješiti to.