Za sve je kriv taj lakat! Našao je svoje mjesto u povijesti, ali ne poput Asanovićeva vatrenog lakta kao simbola brončanih na SP-u ‘98. u Francuskoj.
Jedino što je i ovaj bio francuski lakat. Maksimir u ekstazi, jesenska noć 6. studenoga 2019. godine. Dinamo s obje noge u drugoj fazi Lige prvaka, 98. minuta trilera sa Šahtarom nakon što su Modri s deset igrača preokrenuli 0:1 u 3:1 i 98. minutu dočekali u euforiji s 3:2.
Lopta na lijevoj strani Šahtarova napada, bezglavi pokušaji Ukrajinaca da dođu do Dinamova šesnaesterca i očajnički trk Šahtarova vratara Pjatova prema Livakovićevu golu i sjeveru. Da je i lopta bila upućena u kazneni prostor, a nije, valjda bi se od njegove glave odbila preko tribine i Maksimirske ulice u Zoološki vrt.
Loptu Pjatov nije ni vidio, ali ga je pogodio lakat francuskog stopera Theophilea u lice. I danas gledajući snimku iz svih kutova, nije jasno zbog čega, čemu? VAR je bio neumoljiv, jedanaesterac i 3:3, Dinamu samo bod, poslije nedovoljan za prolazak u novo europsko proljeće. Francuski lakat izbio je Modrima barem 12 milijuna eura, a lančana reakcija tek je uslijedila.
Umjesto Dinama, s pobjedom nad Šahtarom prošla je Atalanta kao druga u skupini i u osmini finala izvukla Valenciju. I eto nam spektakla 19. veljače na krcatom San Siru. Samo iz Bergama nahrupilo je 40.000 navijača, pomiješani Talijani, Španjolci, među njima i Hrvati.
Biološka bomba
Epidemiolozi tvrde da je baš ta utakmica bila biološka bomba za rasplamsavanje epidemije po Apeninima i Pirenejima, a i po cijeloj Europi. Iz Milana je korona stigla u Hrvatsku, nulti pacijent bio je Zagrepčanin kao navijač Valencijinih Šišmiša te noći na San Siru.
I Amerikanci tvrde da je njihov nulti pacijent krenuo s NBA spektakla, iz Staples Centera na utakmici Lakersa. Balon vrhunskog sporta, s milijardama ugovora i pratitelja, rasplinuo se doslovno preko noći. I pitanje je kad će se i na koji način iznova napuhati, koliko će biti velik i napumpan milijunima.
Hoće li UEFA, koja je do korona pošasti baratala budžetom od 5,5 milijardi eura, a prihodi sad stoje na nuli, ponovo dijeliti bogate pakete klubovima za sudjelovanje u Ligi prvaka i Europskoj ligi, a nacionalnim savezima za Euro? Ili će se okrenuti samo najbogatijim klubovima koji joj mogu jamčiti brži oporavak, a najmoćniji iz liga Petice pritišću je već godinama?
Tko će od klubova kojima se zalihe tope brže od čokolade na suncu, čim se otključaju stadioni, krenuti u lov na centarfora s isukanih deset milijuna eura? Hoće li model transfera igrača, s odštetama i klauzulama višim od sto milijuna eura, uopće više egzistirati? Hoće li netko ponuditi i milijun eura klubu da bi kupio centarfora kojeg će onda morati plaćati milijun ili pola milijuna eura, svejedno? Ili će se svijet profesionalnog sporta morati presložiti, pa u tom resetiranju neće više biti “normalno” da dvojica vrhunskih nogometaša i košarkaša zarađuju zajedno kao tisuće vrhunskih liječnika ili deseci tisuća profesora?
I da “ovlašteni posrednici”, agenti tajni i javni, konzultanti i lobisti, na transferima i zastupanju igrača, ako hoćete, na mešetarenju, zarađuju više od klubova.
Dinamo je godinama živio u tom šarenom balonu, kao i cijeli hrvatski nogomet. Nastupi Modrih u Ligi prvaka spašavali su budžete svim klubovima HNL-a, a Dinamo je više od 90 posto proračuna punio na transferima igrača i UEFA-nim nagradama. HNS je živio od plasmana reprezentacije na europska i svjetska prvenstva.
Da su posve normalne okolnosti otprije samo nepuna dva mjeseca, Dinamo bi do ljeta trošio “iz čarape” i računao na ljetnu berbu - prijelazni rok i novi napad na Ligu prvaka i UEFA-in trezor. U “starim” okolnostima na prve izdašnije uplate mogao bi računati u kolovozu ili rujnu. Sad ih nema na horizontu.
Dinamov budžet igra je velikih, opasnih brojeva. Ako se barata godišnjim proračunom od 50 milijuna eura da bi uopće mogli biti za UEFA-inom trpezom, to znači svaki mjesec namiriti više od 4 milijuna eura ili 30-ak milijuna kuna. Za dva mjeseca to je 60 milijuna kuna, za tri mjeseca već smo kod 100 milijuna kuna… A “tankeri s lovom” stoje.
U tom proračunu, više od 80 posto troškova vezano je uz prvu momčad, ugovore igrače i trenera. Može se unedogled rezati i štedjeti onih 20-ak posto za sve ostale pogone i službe kluba, glavni rezovi moraju se napraviti na glavnom mjestu troška.
To nije pitanje ni ega, ni simpatija, ni antipatija, to mora provesti svatko tko drži ključeve kluba, zvao se Mamić, Mišković ili Meštrović, ili bila to udruga navijača koja utječe ili bi htjela utjecati na vođenje kluba. U hrvatskom nogometu razmatra se da se maksimalni iznosi limitiraju do 5000 eura mjesečno. I taj gornji limit opet bi jedino (zasad) mogao plaćati Dinamo.
Barcelona je iskoristila opciju u španjolskom zakonodavstvu i suspendirala ugovore dok traje “lockout”, u Belgiji je cijela liga stavljena na minimalac, u Juventusu su se igrači odrekli svojih rata da bi se sačuvali zaposlenici, NBA zvijezde dale su svoj novac da prežive svi ostali u logistici i “prehrambenom lancu” spektakla koji se rasplinuo.
UEFA i FIFA rade na izvanrednim mjerama kako se klubovi ne bi ugasili pod teretom nagomilanih rata odšteta i ugovora i da dosad garantirani iznosi u novim okolnostima više neće biti Sveto pismo. Sportsko blagostanje u kojem se milijunima tehniciralo kao sada toaletnim rolama, ide na remont.
El Dorado se okrenuo u - Dorada, ej! Poput ploča na starim građevinama - obavezno za rekonstrukciju.