Bruno Petković (24) ove je sezone postao iznenadna Dinamova zvijezda. Nije se, naime, ni slutilo da bi odmah mogao osvojiti mjesto u prvih 11 modre vrste. No čim se dočepao prilike, on se uspio standardizirati u vrhu Dinamova napada. Kad je pak svoje igre, kojima je zadovoljio potrebe i ukus Nenade Bjelice, počeo obogaćivati lažnjacima, petama, kreativnim zamislima, škaricama i pogocima, maksimirski je stadion jednodušno izrekao sud: ohoho, eto igrača.
Kad je prošlog ljeta stigao u Maksimir, mnogi su se začudili. Petković je toga časa uistinu bio velika zagonetka. Međutim, nakon sedam i pol mjeseci on je reprezentativac. I, što je iznimno bitno, miljenik je navijača. To je u Zagrebu teško postati. Eto što je nogometni život. Kad je 2. kolovoza 2018. stigao u Zagreb, Petkovića je dočekao vrlo nezgodan novinski podnaslov:
“Dinamo plaća više od milijun eura za 24-godišnjeg napadača koji nije postigao pogodak 620 dana, a zadnji je put to uspio u drugoligaškom društvu!”
Brojne avanture
Doček je dakle bio uistinu gadan. Ali - istinit. Spretni novinar nije se pozvao na varljive dojmove, već na pouzdanu (pouzdanu?) statistiku. Koja je “u startu” ukazivala na promašaj. Najava je bila uistinu ružna, ali netko je u Petkoviću vidio više i njegov dolazak u Maksimir postao je bajka.
Petkovićeva nogometna povijest vrlo je zanimljiva. On je s 13 godina, 2007, stigao iz Neretve u Dinamo. Ušće Neretve već je Hrvatskoj dalo itekakvih nogometnih genijalaca: Anković, Štimac, Srna samo su najistaknutiji među dobrim Metkovcima. Petković je u Dinamo došao s ocjenom: talent nad talentima. Međutim, samo dvije godine kasnije, 2009, Petković je osvanuo u Zagrebu. Godinu potom bio je u HAŠK-u, a 2011. eto ga u Hrvatskom dragovoljcu. Što se događalo? Slučaj je bio vrlo zanimljiv. Kamo god došao, Petković je bio dobar, čak i odličan, ali nigdje nije bio zadovoljan.
Naravno, već sljedeće godine, 2012, Petković je bio spreman za novu avanturu. Potpisao je za Cataniju. Nije imao ni 18. U tom času Petković se ozbiljno upleo u moj život. Jadran Mimica, sjajan fotoreporter, moj dugogodišnji kolega u negdašnjem Vjesniku, nazvao me u jesen 2012. da bi mi kazao:
“Molim te, daj malo poprati Catanijinu web-stranicu.”
Zašto, pitao sam, pa što je tamo zanimljivo?
“Ugovor s Catanijom nedavno je potpisao Bruno Petković, nema još ni 18. Odličan je. Moj je sin s njim trenirao u HAŠK-u. Nagledao sam se Petkovića, zaista je sjajan. Igra u Primaveri, a s obzirom na to kakav je, ubrzo bi morao biti i u prvoj momčadi Catanije”, argumentirao je Mimica.
22' #SLBenfica 0 - 0 #GNKDinamo
— Fútbol Portugal (@FutbolPortugal) March 14, 2019
Gabriel y Petković caen en el interior del área benfiquista. Aytekin señala infracción del delantero del Dinamo. Se la jugó el '8' encarnado. pic.twitter.com/UhMJE6Muey
Zabio, opet zabio...
Odmah toga dana bacio sam se na mrežu i počeo pratiti Primaveru (to je sjajna razvojna liga najboljih talijanskih nogometaša do 19 godina, u kojoj svaka momčad može imati i četvoricu starijih igrača, ali samo jedan može biti stariji od 20). Za mjesec dana Cataniju u Primaveri imao san u malome prstu. Izvješća su bila ovakva: Petković zabio, Petković opet zabio, Petković zabio... Ubrzo je Petković sjeo na klupu prve momčadi, pa ušao u igru. No u prvoj se momčadi nije naigrao, među prvih 11 proveo je te sezone 187 minuta u pet nastupa. Koliko se danas sjećam, debitirao je u igri s Juventusom. Teško je Petković te sezone mogao u Cataniji dobiti naglašeniju priliku; više minuta ne bi, valjda, dobio ni fantastični Realov Vinicius. Catania se naime cijele sezone borila za spas u Serie A, trener je forsirao starije igrače, mahom islužene Južnoamerikance.
No Sportske novosti pisale su o 18-godišnjem Petkoviću koji dobro igra na Siciliji. Petkovića je pratio i HNS i 13. kolovoza 2013. on je debitirao za mladu momčad Hrvatske. Bio je to njegov prvi i jedini nastup za reprezentaciju.
Lovci na mlado meso
Jednoga dana, u kobnoj prvoj sezoni glavnoga lika naše priče, na moja je vrata “pokucao” Jakov Petković, Brunin otac. Petković stariji bio je negda vrlo dobar nogometaš. Bio je napadač, lijevo krilo. Jakovu je Bruno bio sve u životu, kako i treba biti. Dakle, Jakov Petković upitao me može li jedna kava. Može, otpovrnuo sam i našli smo se u Van Goghu, najpopularnijem kafiću zagrebačkih novinara.
Jakov je odmah prešao na stvar:
“Uništavaju mi sina. Potpisao je loš ugovor, jedva se može prehraniti.”
Čekajte, pa zašto ste pristali na loš ugovor, pitao sam.
“Pristali smo jer je u ugovoru bila jedna bitna kvaka. Da je Bruno odigrao šest utakmica, ugovor bi bio dobar. Ali oni mu ne daju šestu utakmicu”, jedio se Jakov.
Sve sam napisao pa garnirao epitetima o lovcima na mlado meso, obećanovićima, mešetarima praznih džepova itd., itd. Potom sam umalo završio na sudu. Oglasio se naime Petkovićev menadžer i zaprijetio tužbom. Gadan je slučaj bio na obzoru jer, vjerujte, imam iskustva, nema ništa ružnije od odlaska u sud. Pa i kad je čovjek sto posto u pravu. Iz neugodne situacije sve nas je, i SN i mene, izvukao Robert Matteoni, dokazani nogometni znalac par excellence.
Catania je 2013. odlepršala u drugu ligu (danas je u trećoj), a Bruno Petković počeo je upoznavati Italiju, od sjevera do juga. Nizala se posudba za posudbom: 2014. Varese (6 mjeseci), 2015. Reggiana (6 mjeseci), 2015. Virtus Entella (6 mjeseci), 2016. Trapani (godinu dana), 2017. Bologna. Činilo se da bi se u Bologni, nakon dobre epizode u Trapaniju, nešto moglo dogoditi. No ponovo je stiglo - ništa.
Gradnja karijere u nogometu nije nimalo jednostavna. Neki igrači budu zreli s 19 godina, neki sazru s 24, a neki nikad. Nažalost, mnogi iznimni talenti, poput Brune Petkovića, prerano krenu u potjeru za novcem i slavom i propadnu. Petković je sada, srećom, lijepa priča. Na putu je povratka.
Zašto se Petković nije ranije nametnuo, zašto je, bez ikakva učinka, promijenio toliko klubova? Zašto nije uspio u Italiji? Svi smo mi loši suci kad sudimo sebi samima. Bruno Petković pokazao se, što je čudo, sasvim drukčijim čovjekom. Kad su ga novinari nedavno upitali zašto nije uspio u Italiji, on je krajnje pošteno odgovorio:
“Mogu ja sada nabrojati dvadesetak problema koji su mi otežavali život u Italiji, ali to bi bio samo prazan alibi. Najveći krivac za sve ipak sam ja.”
Može postati pravi
Petkovićeva presuda samome sebi svakako je najbolja najava da je pred njim, sada napokon, uspješan nogometni život. Povratak u Hrvatsku svakako je bila dobra odluka. On je još uvijek dovoljno mlad da uzdigne karijeru, da postane pravi igrač, jer predispozicije sigurno ima. Prije svega, on treba nastaviti nizati pogotke, njemu trebaju brojke, jer, kako je davno kazao Dražan Jerković, napadači žive isključivo od golova. Jerković je to još malo konkretizirao:
“Svoju ocjenu u novinama znao sam unaprijed. Kad sam zabio, dobio sam 7 ili 8, a kad nisam zabio, smiješila mi se petica.”
Dva najljepša gola sezone
Zvijezda Dinama u ovogodišnjem HNL-arhivu ima dva najljepša pogotka sezone. Škarice kojima je matirao Lokose (Lokomotiva - Dinamo 0:1) bile su čudo dostojno usporedbe s legendarnim Dražanom Jerkovićem.
No ni škarice kojima je postigao pogodak Interu nisu bile ništa lošije. Odličnim igrama u HNL-u te nizom dobrih igara u Europskoj ligi - osim u uzvratnoj utakmici s Benficom - Petković je itekako zagolicao pozornost nogometnih fanova.
Izvrstan tehničar od malih nogu
Besnik Prenga bio je Petkovićev trener u juniorima Hrvatskog dragovoljca. Kad su Prengu pitali kakav je Petković u času kad je mladić osvanuo u Zagrebu, on je odlučno kazao:
“Bruno Petković od malih je nogu bio izvrstan tehničar, uvijek spreman za neki čudesan potez. I po tome se kao dječak isticao od drugih. Bo je toliko poseban da sam mislio da će doći do Milana ili Juventusa.”
Petkovićevo nogometaško putovanje podsjeća na ono Diega Coste
Da se odmah razumijemo, Bruno Petković nije Diego Costa, usporedba koja bi pošla u tom smjeru bila bi besmislena, no Petkovićev doskorašnji nogometni život podsjeća me baš na Costin.
Diego Costa je s 18 godina, 2006, iz Brazila stigao u Europu. Potpisao je za portugalsku Bragu. Braga, ni izbliza jaka kao danas, odmah ga je poslala u Penafiel. Međutim, Costa je pokazao dovoljno i 2007. potpisao za Atletico Madrid. No bila je to klasična kupnja: ima nešto, nije skup, pa ćemo vidjeti.
Costa je krenuo na posudbe. Prvo se vratio u Bragu, a zatim je na red došla Španjolska: Braga, Celta, Albacete, Valladolid, Rayo Vallecano. Diego Costa imao je 24 godine kad se 2012. vratio u Atletico Madrid. I dogodilo se čudo. U prvoj sezoni zaigrao je fantastično. Nakon samo šest mjeseci cijeli je svijet znao za Costu. Diego Costa, koji je trpao pogotke neviđenom lakoćom, odjednom se našao u priči iz najljepših snova, mogao je birati hoće li predvoditi napad Brazila ili Španjolske. On je izabrao Španjolsku. Danas je u Atleticu, a usput je uspio zaraditi i “nešto” novca u Chelseaju.
Bruno Petković, moram ponoviti, nije Diego Costa. No podudarnosti su zaista neobično zanimljive.
Kad je Petković 10. kolovoza 2018, nakon liječničkih pregleda, potpisao za Modre, krug je bio zatvoren; Petkovićev put od Dinama do Dinama potrajao je 10 godina. U drugome pokušaju pronašao je najveću moguću sreću - oživio je karijeru u klubu iz kojega je, nezadovoljan (ili tražeći previše), pobjegao s 15 godina.