Bivši Dinamov srednji branič Dino Drpić (36) nastavlja igračku karijeru! Nakon prošloljetne kratkotrajne epizode u drugoligašu Kustošiji (odradio je pripreme, ali nije odigrao ni jednu utakmicu, jer se nije dogovorio s klubom oko financijskih uvjeta), Drpić je jesen iskoristio za neke druge aktivnosti, a ovih je dana potpisao za - Savski Marof!
Četvrtoligaš iz istoimenog sela s 50-ak stanovnika u općini Brdovec (blizu Zaprešića, 30-ak kilometara od Zagreba), u svojim analima ima dosad tri prvoligaška igrača koji su karijeru okončali u tom klubu. Prvi je bio i najbolji - Robert Prosinečki, koji je u sezoni 2004/05. odigrao četiri utakmice za Savski Marof. Jednom je čak bio i strijelac, a posljednji je put nastupio protiv Jaske...
Važan lokalpatriotizam
Nakon Prosinečkog, za plavo-bijele iz Savskog Marofa igrali su također bivši dinamovci Edin Mujčin i Hrvoje Štrok, pa nekadašnji zagrebaš Ivan Bjelobradić, a trener je svojedobno bio i nekad silno nadareni Dinamov junior, Domagoj Kosić. Pa u čemu je tajna Savskog Marofa, čime to taj klub na kraju karijera privlači istaknute Dinamove nogometaše?
- Ne znam za Edu i Drpu, ali Velikog Žutog i mene svakako je privukla blizina doma, mi smo iz ovog kraja. Prosinečki je, znamo, iz Čemehovca, a ja živim u Šibicama, odmah kraj Zaprešića. Mi smo kao pravi lokalpatrioti zadnje igračke dane dali svom kraju, ha-ha-ha - uz osmijeh će reći Hrvoje Štrok (37), koji je posljednjih godinu i pol dana igrao za Savski Marof, ali nije siguran hoće li i na proljeće odjenuti dres ovog kluba, budući da je nedavno počeo raditi kao trener mlađih pionira u zaprešićkom Interu.
- Uhvatim li vremena, još ću malo igrati u Savskom Marofu. Sjajno je to iskustvo na kraju karijere, baš se igra za gušt - kaže Štrok.
Nađe se i neka ‘pinka’
A Mujčin je već bio navršio 40. godinu kad su ga “snimili” lovci na talente iz Savskog Marofa i doveli u Zagorje!
- Trener je bio Kosić, a u klubu je bio moj prijatelj Davor Debogović, s kojim sam sve dogovorio, njih su dvojica najzaslužniji za moj dolazak u taj klub. Odigrao sam jednu sezonu, bilo mi je odlično, teren je dobar, a na nekim se utakmicama okupilo čak i nekoliko stotina ljudi - kaže Mujčin.
Klub počiva na amaterskim temeljima, iako se uvijek pronađe nekakva “pinka” na ime hranarine i naknade za prijevoz igrača. Pa su tako oni najbolji znali mjesečno dobivati oko 5.000 do 6.000 kuna...
- Novac je u toj priči najmanje važan. U Savskom Marofu igra se iz ljubavi prema nogometu, a najvažnije je - treće poluvrijeme! Nakon svake domaće utakmice uvijek se roštiljalo, bilo je i kotlovine, svi smo zajedno sjeli za stol, popili koje pivo ili gemišt. Baš smo se lijepo družili. A toga u profesionalizmu nema, dođeš na trening ili utakmicu, odradiš svoje i - “ajmo, kuda koji, mili moji”! A u Savskom Marofu nije bilo šanse da odmah nakon treninga ili utakmice odeš. Uvijek se ostajalo barem na piću, pa smo imali turnire u beli, baš smo se lijepo družili - sjeća se Mujčin.
Dino Drpić se, eto, vraća na nogometni travnjak, u sredinu u kojoj se slavi nogomet i druženje. A Drpić je uvijek volio izlaske i druženje, zadnji put smo ga, uostalom, sreli ispred madridskog “Buddha bara”, u ranim smo se jutarnjim satima uhvatili za isti taksi uoči finalne utakmice Lige prvaka Bayern - Inter.
Stražnjica Torcidi
Drpić je u Dinamu od 2000. do 2008. godine odigrao 191. službenu utakmicu, više od njega prikupili su samo Dražen Ladić, Edin Mujčin i Mihael Mikić. Bio je na korak do odlaska u Bešiktaš u zimi 2007., ali onda se u turskim medijima pojavila ona fotografija na kojoj je, prilikom proslave Dinamova naslova, pokazao golu stražnjicu Torcidi. I već dogovoreni transfer je propao, a umjesto Drpića u Bešiktaš je otišao - Gordon Schildenfeld.
U siječnju 2009. godine otišao je na posudbu u njemački Karlsruhe, gdje je ostao dvije godine, nakon toga je bio u grčkom AEK-u, pa ukrajinskom Volinj Lucku i Rijeci - u ta tri kluba nije skupio više od 20 utakmica! Karijeru je okončao 2013. godine odigravši nekoliko utakmica na Brunejima, sad će je pokušati oživjeti u Zagorju...