Getty Images

ENIGMA ZA VEĆINU

ŽIVOTNA PRIČA ZABORAVLJENOG HRVATA: DEČKO S TRNJA IGRAO JE ZA TALIJANSKE VELIKANE, NO ŽALI ZA SAMO JEDNIM San mi je neostvaren, nisam igrao za Dinamo!

AUTOR:
    • Predrag Jurišić

  • OBJAVLJENO:
  • 06.12.2017. u 15:42

  • DRAŽEN BRNČIĆ Još jedan Hrvat koji je uz Darija Šimića igrao u oba milanska kluba

    Koliko je Hrvata igralo u oba gradska suparnika, talijanskim velikanima Milanu i Interu? Na “pitanje za milijun kuna”, većina bi odgovorila - jedan! Dario Šimić. No, milijun kuna otišlo bi u vjetar, budući da je dres oba milanska kluba odjenuo još jedan Zagrepčanin, ofenzivni veznjak Dražen Brnčić (46). Nije bio tako uspješan kao Šimić, ali...

    U Milanu je Brnčić bio u sezoni 2000./01, došao je onoga ljeta kad je Dinamo u pretkolu Lige prvaka igrao s Rossonerima (3:1 i 3:0 za Talijane). Dečko s Trnja, koji je nogometnu karijeru gradio u Belgiji, Italiji i Nizozemskoj, sad je trener uskrslog belgijskog četvrtoligaša RWD Molenbeeka (bankrotirao je 2002., sad se polako vraća...), nekad moćnog kluba, bivšeg prvaka Belgije, kojeg je Hajduk u sezoni 1974/75. izbacio u 2. kolu Kupa prvaka (4:0, 3:2).

    Talijanska avantura

    Brnčić je, inače, bio junior Trnja, pa je igrao u Segesti i Vrapču, da bi potom otišao u Belgiju. Nakon tri sezone igranja po nižim ligama, nogometno je ime stvorio u prvoligašu Charleroiju, u kojem je od 1995. do 1998. godine odigrao 74 utakmice i zabio deset golova...

     

    - Moja je talijanska pustolovina počela 1998. godine, kad sam kao “Zlatna zebra” (najbolji igrač) belgijskog Charleroija došao u Cremonese. Bila su to druga vremena, kao najbolji igrač belgijskog prvoligaša mogao sam doći samo u talijansku Drugu ligu, i to sam morao ići na probu! Danas belgijski prvoligaški igrači lakoćom odlaze u Serie A - počeo je životnu priču Brnčić, zagrebački dečko o kojem se vrlo malo zna.

    - Imao sam nekoliko ponuda, iz Belgije, Francuske i Nizozemske, no otišao sam 1998. godine u Italiju, gdje sam ostao pet godina, promijenivši čak sedam klubova u sjevernoj i srednjoj Italiji! Početak u Cremoneseu bio je kao iz snova, bio sam među najboljim igračima, međutim u 8. kolu teško sam ozlijedio gležanj i morao sam pauzirati tri mjeseca. Promijenio se i trener, nakon oporavka ozlijedio sam i mišić, pa sam do kraja odigrao samo posljednje dvije prvenstvene utakmice - kaže Brnčić i nastavlja:

    - Tada me pozvao predsjednik Monze, koja je baš tog ljeta prekinula veze s Milanom i osamostalila se. I u Monzi sam sljedeće sezone odigrao 37 utakmica i zabio devet golova, sve iz igre, sa mnom su tada igrali Dario Smoje i Marko Topić. A zanimljivo je bilo tri kola prije kraja, predsjednik me pozvao u svoj ured i rekao mi: “Spasi nas da ostanemo u Drugoj ligi i prodat ću te u veliki klub!” Budući da je predsjednik bio s juga, iz Salerna, mislio sam da će me prodati u Napoli ili Salernitanu, a meni se baš i nije išlo “dolje”, na jug Italije.

    Jeste li spasili Monzu?

    - Ma nisam samo ja, svi smo odigrali dobro i osigurali ostanak. Opet mi je prišao predsjednik i rekao: “Vidimo se u ponedjeljak u podne, ne zaboravi što sam ti rekao!” U ponedjeljak ujutro probudili su me novinari i čestitali mi na - ugovoru s Milanom! Bio sam šokiran, zbunjen, imao sam tada već 29 godina, a nikad nisam igrao u Serie A! Istina, proglašen sam tada bio za najboljeg stranca i drugog najboljeg igrača u Serie B, a u Milanu su mi objasnili da su me doveli zato jer su željeli imati 35 igrača u svlačionici za borbu na tri kolosijeka - prvenstvo i Kup Italije, te Ligu prvaka. Dijelio sam svlačionicu s Bobanom, Leonardom, Costacurtom, Gattusom, Redondom, Bierhoffom, Ševčenkom... Trener je bio Zaccheroni. Trebao im je iskusni igrač koji bi gdjekad uletio u momčad i “zakrpao rupe”. K tome, bio sam jeftin, što se kasnije pokazalo lošim, jer lakše je bilo poslati mene na tribinu, nego nekog skupljeg igrača.

     

    Zbog ozljede niste igrali protiv Dinama, a već u zimi otišli ste na posudbu u Vicenzu. Jeste li tada možda požalili što ste otišli u Milan, za kojeg ste te jeseni odigrali samo pet utakmica u sva tri natjecanja?

    - Ni slučajno! Želio sam u onome čime se bavim otići do maksimuma. A u onome trenutku Milan je bio taj maksimum, tako da ni trenutka nisam požalio, jer sam osjetio što znači biti u takvom klubu iz europskog vrha. Dobio sam priliku u 29. godini i bio sam ponosan što sam igrao s najboljima! A ni u Milanu nisam imao sreće, trebao sam igrati na startu u Bologni, ali dobio sam nekakvu alergiju, inače sam alergičan na mliječne proizvode. Sav sam bio otečen, liječnici su se plašili da se ne ugušim, pa su mi dali injekciju kortizona i nisam smio konkurirati za nastup.

    Jeste li morali otići u Vicenzu?

    - Ne. Tražio sam odlazak negdje na posudbu, javila se Celta iz Viga, ali tamo me Milan nije pustio. Onda me zvala i Perugia, ali imali su “ludog” predsjednika, koji je igrače nakon poraza držao u osami na stadionu cijeli sljedeći dan, a takav “teror” nisam želio trpjeti, svaki sam slobodni trenutak koristio da budem s obitelji. Pa sam otišao u Vicenzu, tamo je trener bio Edoardo Reja, koji mi je odmah rekao da čak sedmorica igrača konkuriraju za dvije pozicije u veznom redu! No, izborio sam se za mjesto u momčadi i odigrao sam dobro na startu protiv Udinesea, ali skrivio sam gol. I Reja me “zaboravio”, do kraja sam odigrao samo četiri utakmice.

    Potom je uslijedio odlazak u - Inter!?

    - Da, vratio sam se u Milan i rekli su mi da za mene neće biti mjesta, ali su me, kao dio odštete, zamijenili za Pirla! Milan je Interu platio 20-ak milijuna eura, Inter je tražio još, Milan me ponudio umjesto ostatka novca i tako sam 2001. potpisao za Nerazzurre! Nažalost, te jeseni nisam odigrao ni jednu utakmicu, pa sam u zimi, kao veliko pojačanje, otišao na posudbu u Anconu i na drugoj utakmici, protiv Messine, slomio sam desnu nogu iznad gležnja! Strašno...Potom sam se vratio u Inter, koji me proslijedio na posudbu u drugoligaša Veneziju, bio je tamo i Tomislav Rukavina. Imao sam već 32 godine, bila mi je to dobra sezona, odigrao sam 28 utakmica i zabio jedan gol. Jedan, ali još kako vrijedan - govori Brnčić i pojašnjava:

    - Toga ljeta kad sam došao, vlasnik Maurizio Zamparini napustio je klub ostavivši ga pred bankrotom, otišao je u Palermo. I navijači su nam uoči sezone rekli: “Možete izgubiti sve utakmice, možete ispasti iz lige, ali samo pobijedite Palermo!” I onda me dragi Bog nagradio za sav dugogodišnji trud... Igrali smo u Palermu, pobijedili smo 1:0 i ja sam zabio taj gol! Sve mi se u životu vratilo, bili smo junaci Venezije, doček je bio neopisiv, takvu euforiju više nikad nisam doživio. Ostali smo u Drugoj ligi, ali klub je, nažalost, otišao u stečaj - sjeća se Brnčić.

    Potom se vratio u Inter, rekli su mu da će ga opet poslati na posudbu, ali...

    - Nisam imao prvoligašku ponudu, osjetio sam igranje u Drugoj ligi i želio sam se vratiti u Belgiju. I sve sam dogovorio sa Standardom iz Liegea, grada u kojem i sad živim, no nešto se zakompliciralo, ni dan-danas nije mi jasno što se dogodilo. Budući da sam s Interom raskinuo ugovor nakon 31. kolovoza, nisam mogao ni za koga potpisati prije 1. siječnja 2003. godine. Bio sam blizu odlaska u Lierse, no ipak sam potpisao za nizozemskog drugoligaša Maastricht, taj je grad na samoj granici, od Liegea je udaljen 30-ak kilometara. I to mi je odgovaralo, klub je bio ambiciozan, na stadionu kapaciteta 9000 gledatelja, prosjek je bio 5500!

    I u Maastrichtu ste doživjeli svoj igrački labuđi pjev. U četiri sezone odigrali ste 100 utakmica, zabili ste 21 gol...

    - Bilo mi je sjajno, jedne sam sezone bio najbolji strijelac kluba, a proglašen sam i najboljim igračem lige. Nedavno je bila svečanost u tom klubu, pozvali su sve igrače koji su ostavili trag i dočekan sam ovacijama! Ostao sam tamo do 2007. godine, a onda sam još tri sezone igrao u trećeligašu Viseu, pa četvrtoligašima Seraingeu i Royal Sprimontu, da bih karijeru okončao u petoligašu Richelleu! Želio sam igrati do 40. godine, a ostao sam do 41. na travnjaku, baš sam guštao tu zadnju sezonu...

    I odmah ste započeli trenersku karijeru, promijenili ste nekoliko klubova, izborili ste u sezoni 2014./15. sa St. Giloiseom ulazak u Drugu ligu. Potom ste preselili također u drugoligaški klub, Patro Maasmechelen...

    - Da, tamo sam naletio na škrtog predsjednika, koji je želio biti u vrhu, ali nije kupio pojačanja! Onda sam preuzeo Seraing, ali zbog isteka UEFA-ine A licencije nisam mogao ostati u klubu! Iako sam donio potvrdu da sam upisao UEFA PRO licenciju, nije mi na vrijeme bila obnovljena UEFA A licencija. Ovih dana baš pohađam predavanja za UEFA PRO licenciju i uskoro ću završiti i tu školu, pa ću moći voditi svaki prvoligaški europski klub.

    A od studenoga prošle godine trener ste RWD Molenbeeka iz Bruxellesa, kluba sjajne prošlosti i tradicije, koji je prije 15 godina završio u stečaju, a sad se želi vratiti u vrh belgijskog nogometa...

    - Klub je silno ambiciozan, riječ je o ozbiljnom projektu. Preuzeo sam klub u Petoj ligi, sad smo u Četvrtoj, koja je poluprofesionalna i prvi smo na ljestvici. Igrač može zaraditi, poklopi li se niz od nekoliko pobjeda, oko 1500 do 2000 eura neto mjesečno. Igrači voze klupske automobile, a prosjek gledatelja na domaćim utakmicama nam je oko 3000, iako smo na dvije utakmice, koje su bile prenošene na lokalnoj TV, imali čak 9000 gledatelja! Inače, svaki dan putujem iz Liegea u Bruxelles, to je 115 km u jednom smjeru, potrebno mi je oko sat i 20 minuta. Ali, to je ovdje normalno, mnogo ljudi u Belgiji radi izvan mjesta stanovanja.

    Je li trenerski poziv vaša definitivna životna opcija?

    - Da! Moj je život posvećen obitelji i nogometu.

    Jeste li zadovoljni igračkom karijerom?

    - Jesam, vrlo sam zadovoljan. Iako mi je ostala neispunjena dječačka želja - nikad nisam zaigrao u Dinamu! Svi mi Trnjani sanjamo o tom svetom plavom dresu, pa iako su me kao klinca pratili Dinamovi ljudi, nikad nisam došao u Maksimir. Zanimljivo, debitirao sam sa 15 godina za seniore Trnja baš na tekmi protiv Dinama II, za kojeg su tada igrali Prosinečki, Komljenović...

    Tagovi