Četiri titule i pet kupova u nizu zlatne generacije koju je stvorio Tomislav Ivić

Sedamdesete godine prošlog stoljeća s pravom navijači Hajduka mogu nazvati zlatnim klupskim godinama. Nizali su se u tom razdoblju trofeji, a Split i Dalmacija punim su plućima uživali u nogometnom zanosu. Osvojena su četiri naslova prvaka nekadašnje države, kao i pet trofeja Kupa maršala Tita i to svih pet u nizu.

Gledajući to razdoblje, prvi naslov prvaka Splićani su osvojili 1971. godine i to nakon čak šesnaest godina čekanja. Vezao je Hajduk i dvije titule prvaka, 1974. i 1975., a trebao ih je imati i tri, ali je 1976. ostao kratak za jedan bod. Te sezone, u zadnjem kolu, Splićani su imali sve u svojim rukama, ali su odigrali samo 1:1 kod Beograda. Istodobno, utakmica u Ljubljani između Olimpije i Partizana trajala je koliko je trebala trajati da Bjeković debelo iza 90. minute postigne gol za 1:0 i slavlje Partizana.

Niz od pet trofeja Kupa započeo je pobjedom 1972. u Beogradu protiv Dinama 2:1. Prvi put tada je na trenerskoj klupi Hajduka sjedio 39-godišnji Tomislav Ivić koji je prethodno vodio mlađe uzraste u splitskom klubu. Četiri Kupa uzeo je Hajduk pod palicom briljantnog taktičara Ivića koji je moderan pogled tih godina na nogomet prenio i na igrače, pa je brza i agresivna igra Jerkovića, Nadoveze, Šurjaka, Buljana, Holcera, Hlevnjaka i ostalih opijala, a suparnike vrlo često ostavljala nemoćnima.

Ivić je uz četiri Kupa 1970-ih godina i tri puta vodio Hajduk do naslova prvaka Jugoslavije. No, dok je unutar granica bivše države Hajduk često širio dominaciju, u europskim natjecanjima je uz veliku dozu nesreće ostajao kratak za neki povijesni rezultat.

ARHIVA SD

Prva se velika prilika ukazala 1973. kada je Hajduk, koji je tada vodio Branko Zebec, igrao polufinale Kupa pobjednika kupova, ali je tada sjajni Leeds prošao u finale uz ukupnih 1:0. Nakon te sezone došlo je do promjene na trenerskoj poziciji, Tomislav Ivić je preuzeo i pomladio momčad koja je u dvije sezone u nizu gotovo na tragičan način gubila u Kupu prvaka. Prvo se Hajduk poskliznuo protiv St. Etiennea 1974. iako je u Splitu, u prvom ogledu, slavio s 4:1. U uzvratu, nakon produžetaka, bilo je 5:1 za francusku momčad koja je, kažu svjedoci, bila ispunjena dopingiranim igračima. Iduće sezone uklet je bio PSV. Slavio je Hajduk kao domaćin u prvom susretu 2:0, a potom u uzvratu, opet nakon produžetaka, izgubio s 0:3.

Novu epizodu Ivić je na klupi Hajduka imao povratkom 1978. godine, a s njim je u Split vraćen i naslov državnog prvaka. Ujedno se tada dogodila velika klupska promjena jer je nakon gotovo sedam desetljeća Stari plac postao povijest, a Hajduk je prešao na Poljud.

Osvojeni naslov 1979. donio je Bijelima i novi nastup u Kupu prvaka u kojem se odigrala jedna od najpoznatijih europskih utakmica Hajduka u povijesti, ali opet s nesretnim krajem. U četvrtfinalu je Hajduk poražen kod Hamburga 0:1 u prvoj utakmici, a uzvrat na Poljudu bio je dramatična borba pred više od 50.000 gledatelja. Sijevalo je s obje strane, a Hajduk je na kraju pobijedio s nedovoljnih 3:2 za kraj jedne velike splitske ere.