Marton Bukovy, legendarni mađarski trener koji je 1. travnja 1936. došao u Zagreb i preuzeo Građanski, ponajprije zbog blizine Zagreba i Budimpešte, a kasnije svim srcem zavolio Zagreb i Purgere, bio je velika priča tijekom ljeta ove godine. Naime, Bukovy, koji je vodio Građanski u onim legendarnim utakmicama protiv Liverpoola (5:1), Nagyvarada (4:0), Vienne (3:0), i poslije rata Dinamo iz kojeg odlazi u proljeće 1947. godine, izrazio je želju za povratkom u Zagreb.
Narodni sport (4. lipnja 1959.) piše: “Prema mnogim dosad neprovjerenim i nepotvrđenim vijestima stari znanac zagrebačke publike Martin Bukovi vraća se u Zagreb. Prihvatit će, kako se priča, jednu od vodećih stručnih dužnosti u Dinamu. Međutim, Bukovi ne bi sam došao na mjesto Lechnera, kome uskoro ističe ugovor. Kako se čuje, Dinamo bi imao stručni vodeći tandem. Pored Bukovija, kao neke vrste glavnog savjetnika, dužnost trenera bi preuzelo još jedno lice.”
Narodni sport na naslovnici 29. lipnja donosi kako je “Dinamo 3 godine bez brige” i kako Bukovi dolazi 15. srpnja. “Dolazak Bukovija u Zagreb posve je siguran. To su bile prve riječi koje je izgovorio Stanko Tkalec u jednom dogovorenom noćnom telefonskom razgovoru u vezi s ‘bukovijevskom’ groznicom koja je vladala u Zagrebu. Bukovi preuzima ulogu tehničkog direktora, s time da će vršiti dužnost trenera I. i II. momčadi. Zahtijeva da mu se osigura stan na samom igralištu ili u neposrednoj blizini, jer želi biti cijeli dan na terenu, u kontaktu sa svakim igračem. Posve su bile krive predodžbe nekih ljudi u Zagrebu u pogledu godina Bukovija. On ima 54 godine i želi raditi s ekipom. Izjavio je, da on radi i danas sve sa svojim igračima, trči, pokazuje...”
Nakon odlaska iz Zagreba (1947.), Bukovy u Mađarskoj preuzima teško ranjeni MTK, spašava ga od ispadanja i u rekordnom roku osvaja s njim naslov, čak tri puta. Vodio je i Ujpest i mađarsku reprezentaciju kratko vrijeme, a najbolje uspjehe izvan Zagreba postigao je u Grčkoj - s Olympiakosom je bio prvak dvaput. Ipak, u tom razdoblju Marci-baci nekoliko je puta bio želja Dinamovih predstavnika, prije svih Franje Wölfla, da ponovno dođe na klupu Plavih.
Međutim, u ljeto 1959. došlo je do komplikacija. najvjerojatnije zbog dozvola saveza i vize. I Bukovy nije stigao u Zagreb! Trebala je proći godina dana (6. kolovoza 1960.) da Narodni sport opet spomene Bukovyja:
“U četvrtak navečer doputovao je iz Budimpešte u Zagreb. Posjetio je svoje stare znance u Zagrebu, našao se u društvu svojih nekadašnjih igrača. Oni su naime ispraćali igrače Dinama na turneju...”
Ipak, ono što prošlog ljeta nisu uspjeli funkcionari Dinama, uspjeli su njihovi kolege u Partizanu koju su dobili sve dozvole da Bukovy preuzme klupu Partizana. Ali srce Bukovyja nije moglo napustiti Zagreb i otići u Beograd, a kad je Štef Bobek preuzeo Partizan, 13. kolovoza, Bukovy je službeno, s godinom dana zakašnjenja, postao trener Dinama.
“Bukovy je potpisao! Priča je završena s ‘happy endom’, ali je njen tok mjesecima bio filmski uzbudljiv. Dolazi, ne dolazi, tehnički razlozi...”
Dolaskom Bukovyija, Dinamo je odmah postao favorit za osvajanje naslova, međutim uprava kluba (najvjerojatnije Ivan Šibl) dala je Bukovyju sve funkcije, osim jedino one koju je on zaista želio - trenirati momčad. Na početku je Mađar vodio momčad i završio kao jesenski vicešampion, ali na proljeće nakon trzavica s Upravom i postavljanjem Milana Antolkovića za trenera, momčad je završila na razočaravajućem 4. mjestu. Tad je Bukovy izjavio:
“Ova drek momčad lako je mogla osvojiti naslov.” Ipak, u tom razdoblju Bukovy je u momčad uvrstio igrače kao što su Škorić, Belin i Lamza, koji će kasnije voditi Dinamo do osvajanja jedinog europskog trofeja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....