Klupski i reprezentativni uspjesi ruku pod ruku, Hrvatska uzela tri europska srebra u nizu

Paralelno s grandioznim klupskim uspjesima odbojkašica Mladosti i Dubrovnika, koje su 1991., odnosno 1998. pokorile europsku klupsku scenu, na reprezentativnoj je hrvatska ženska nacionalna vrsta također redala uspjehe. Najava velikih stvari bilo je zlato na Mediteranskim igrama 1993. kada je sa 16 godina debitirala Barbara Jelić, a prve utakmice u "kockastom" dresu upisala naturalizirana Irina Kirilova.

To je bio uvod za ono što je uslijedilo od 1995. do 1999., a to su osvojene tri uzastopne srebrne medalje na europskim prvenstvima, a uz to je osvojeno i šesto mjesto na Svjetskom prvenstvu 1998. te izboren plasman na Olimpijske igre 2000. u Sydneyju, što je do danas ostao jedini plasman hrvatske odbojke na najveću svjetsku sportsku smotru.

Nisu, jasno, klupski i reprezentativni uspjesi išli slučajno ruku pod ruku jer su na obje razine igrale praktički iste igračice. Ključna pojačanja stigla su iz Rusije, budući da su državljanstvo dobile Kirilova, Jelena Čebukina, Tatjana Sidorenko, kasnije i Marija Lihtenštajn. Nisu sve igrale na svakom EP-u, pa su tako Kirilova, po mnogima najbolja tehničarka u povijesti, i Sidorenko igrale 1995. u Nizozemskoj i 1997. u Češkoj, Sidorenko "samo" 1997., kao i Lihtenštajn 1999. u Italiji.

Glavni motor, pak, reprezentacije na sva tri Eurovolleya bila je Barbara Jelić, dok je integralni dio "trisa" bila Slavica Kuzmanić, kao i Marijana Ribičić, a po dva su odličja osvojile Nataša Osmokrović (1995. i 1999.), Snježana Mijić i Vanesa Sršen (1995. i 1997.). Do posljednjeg EP-a u tom srebrnom tercetu u reprezentativke su stasale i tada još ne punoljetne Maja Poljak i Mia Jerkov, koje su u godinama koje su slijedile preuzele glavne uloge u reprezentaciji.

Svaka od tri titule europskih doprvakinja ima svoje specifičnosti, no dojam je kako je možda najveća prilika za zlato bila u prvom finalu. Igrali smo protiv Nizozemske, koju smo u skupini svladali s 3:2, a onda nam se, nakon što je u polufinalu "skinula" Rusiju, revanširala u finalu s 3:0.

Uoči EP-a 1997. imali smo problema s ozljedama Čebukine, Kirilove i nadasve Jelić, koja je na pripreme došla netom je skinula gipsa jer je imala stres-frakturu, ali je svejedno na koncu bila MVP turnira. Tu je srebro zapravo bilo i iznad očekivanja, a protiv Ruskinja u finalu nije se moglo (0:3).

I dvije godine kasnije u Rimu opet se ispriječila Karpoljeva "zbornaja" s Godinom, Artamonovom, Gamovom, Sokolovom, Tiščenko...