Košarkaški vizionar koji je mijenjao košarku, a onda promijenio i kompletan Zagreb

Kad se uhvatio lopte, tamo na Tuškancu, koju godinu iza onog rata, Mirko Novosel nije mogao ni sanjati dokle će dogurati sport kojim se počeo baviti i u kojemu mu je dobro išlo, a posebno nije mogao pojmiti kakvu će baš on imati ulogu u svemu tome.

Bio je reprezentativac, bio je kasnije i, kažu, jako dobar sudac, ali je vrlo brzo shvatio da ima lidersku crtu i da može biti trener. S nepunih trideset, čim je završio igračku karijeru, stigao je na klupu Lokomotive. Dok nije stigao poziv iz Beograda.

Tamo su shvatili da trenerski talent treba razvijati i u reprezentaciji, pa je postao savezni trener. I tu u ruke dobio generaciju klinaca koja će kasnije dominirati, uz jednog iz stare garde, ali još dovoljno mladog Krešu Ćosića. Vrlo brzo postao je izbornik, a ideja je bila da se nastavi sve ono započeto sa SP-om u Ljubljani, kad je Jugoslavija postala zlatna. I Mirko je uzeo dva europska zlata, pa svjetsko srebro, da bi priču u tome prvom mandatu zaključio olimpijskim srebrom u Montrealu.

MARKO COLICIVAN POSAVEC Cropix

Klinci koje je uvrstio u reprezentaciju u međuvremenu su odrasli, pa ih nije bilo lako voditi, no Novosel je jedan od prvih trenera uopće koji je imao izražen psihološki okvir u kormilarenju s većom skupinom ljudi. Bio je trener, ali je bio i menadžer, posebno u odnosima s ljudima, s grupom. Znao je i okrenuti glavu, kad je zaiskrilo, a bilo je i toga, jer je uvijek imao ispred sebe konačni cilj.

Jest, okrenuo je ulogu Kreše Ćosića, pa je reprezentacija počela igrati s centrom okrenutim licem prema košu, a na tu se igru nije mogao adaptirati i do tada nesavladivi SSSR.

Nakon Montreala počeo je zidati remek-djelo. Vratio se u Zagreb, Lokomotiva je postala Cibona, a u sljedećih deset godina ispisao je najbolju sportsku priču koju je ikada živio grad podno Sljemena. Osvojio je sedam Kupova, dva Kupa kupova, dva prvenstva i dva naslova prvaka Europe. Od Zagreba, jednoga dosadnjikavoga srednjoeuropskoga grada, pomiješanog s očajem socijalizma, plastično opisanog u Štulićevim ranim radovima, Novosel je kreirao živahni pokret. Imao je zvijezdu, Dražena Petrovića, imao je zaluđeno mnoštvo koje je hrlilo na utakmice, imao je sve.

Cibona je postala lice grada koji je živio punim plućima. A Novosel je preuzeo na sebe zadatak i obnoviti Zagreb, doveo je u Zagreb Univerzijadu koja je posve promijenila vizure Zagreba. Bila je to zlatna epoha.

Mogao je, s obzirom na svoj status, možda učiniti i više za ukupnu košarku, promovirati više trenera, svakako. Brinuo se o Ciboni, ostavio joj u naslijeđe dvoranu koja ju je trebala hraniti, a onda je potkraj života i sam postajao svjestan da su oni iza njega sve upropastili.