Igrao sam za u to vrijeme za Cannes. Jednog dana pozvali su me u klupske prostorije i rekli da sam dobio poziv za reprezentaciju. Mahnuli su papirom i kazali: “Marko imaš poziv Hrvatske.” Gledao sam ih čudno. Rekao sam: “Malo ste se zabunili, vjerojatno mislite na Jugoslaviju.”

- Ne, ne, ne... Za Hrvatsku!

Tako mi je veselo rekao klupski službenik. Onda sam u ruke uzeo poziv i stvarno, vidio sam da sam dobio poziv za reprezentaciju Hrvatske. U tom trenutku nisam uopće znao što se zbiva, mi smo svi tada bili pod ingerencijom Nogometnog saveza Jugoslavije. Međutim, odmah nakon što sam primio poziv, nazvao me Zorislav Srebrić i objasnio mi sve. Rekao mi je za dogovor o odigravanju prijateljske utakmice između Hrvatske i SAD-a. Srce mi je tada naraslo, bio sam presretan što ću odjenuti hrvatski dres, baš sam bio ponosan, dočekao sam da igram za svoju državu. Bilo je to za mene posebno oduševljenje, znao sam da nakon te utakmice više ništa nikada neće biti isto.

Neki novi vjetrovi

Ipak, nisu mogli stići svi na koje se računalo, u Zagreb nas je stiglo 14. Tada nam je najveći problem bila - Jugoslavija. Mlada selekcija bivše države je toga dana kad smo mi igrali s SAD-om igrala kvalifikacijsku utakmicu protiv SSSR-a, mislim na Krimu. Domaćin je pobijedio 3:1, a jedini gol za Jugoslaviju postigao je Alen Bokšić. S njim su u momčadi bili još Zvonimir Boban, Davor Šuker, Andrej Panadić i Robert Jarni.

Već na okupljanju znali smo mi igrači da pišemo povijest. Baš smo o tome stalno razgovarali. Hej, pa igrali smo utakmicu koja će ostati uvijek zabilježena. Zanimljivo, nama su se pridružila i dva igrača Dinama koji nisu bili Hrvati. Na Maksimiru su zaigrali Gregor Židan i Kujtim Shala.

Atmosfera je na utakmici bila fenomenalna. Uživali smo od prve do posljednje minute, makar su Amerikanci igrali kao da se radi o natjecateljskoj, a ne prijateljskoj utakmici. Međutim, moram se vratiti na onaj dolazak na maksimirski stadion.
Prolazili su me trnci kad sam istrčao na travnjak. S tribina se orilo “Hrvatska, Hrvatska”... Mogao si u zraku osjetiti da pušu neki novi vjetrovi, da se zapravo tog dana preko nogometa počinje stvarati nova, naša država. Taj dan zauvijek će mi ostati kao zaustavljena slika.

Na kraju, za mene je stiglo jedno veliko priznanje. Proglašen sam najboljim igračem utakmice. Baš mi je sve išlo od noge. Namjestio sam oba pogotka, Aljoši Asanoviću i Ivanu Cvjetkoviću. Dres s te utakmice čuvam doma, a dobio sam i repliku, nju sam poklonio svome sinu Ivanu. Inače, sve svoje dresove sam podijelio, baš sve. Od Dinama, Auxerrea, Cannesa... Nemam niti jednog. Samo taj čuvam, taj je samo za mene, za sjećanje na jednu utakmicu koja je bila povijest.