Nisam baš od priče, posebno o prošlosti. Od trenutka kada sam završio karijeru jednostavno sam taj dio sjećanja prekinuo, ali evo za 75. rođendan Sportskih novosti koje su nas uvijek kroz karijeru pratile, probat ću se prisjetiti tih posebnih godina s naglaskom na 1986.

Bilo je to naše vrijeme, igrali smo najbolji rukomet na svijetu. Makar su dvije godine ranije bile OI u Los Angelesu i makar su pala oba rukometna zlata, SP u Švicarskoj 1986. bilo je u rukometnom smislu top natjecanje, jer su na njega došle selekcije koje se dvije godine ranije u Los Angelesu zbog bojkota nisu pojavile, a bile su to najbolje selekcije tadašnjeg vremena, posebno SSSR i DDR s fenomenalnim postavama.

Mi smo još 1982. počeli osjećati da smo spremni dobiti SSSR koji je tada bio taj koji je nosio trendove svojom visinom i brzinom. Ševcova, Karšakijeviča se teško moglo uloviti, a Gagina, Ampilogova i Rimanova preskočiti. Slično je bilo s istočnim Nijemcima Wiegertom, Hauckom, Borchardom… Nakon Los Angelesa, Metaloplastika je dvaput bila prvak Europe i nekako je ta Švicarska bila nastavak te sjajne priče.

Išli smo s velikim očekivanjima. Zoran Tuta Živković, koji je bio uz Pokrajca u Los Angelesu, nastavio je put, uz njega je bio Abas Arslanagić. To je bio kontinuitet, jako važan za tadašnji tim. Tuta je bio šmeker, vrhunski taktičar i taj detalj je na neki način odredio naš put u Švicarskoj. Imao je te neke cake koje su nama tada bile čudne, ali je znao zašto nešto radi. Recimo, Zlatku Portneru koji je u tom trenutku bio u top formi, koji je bio najbolji strijelac lige koja je bila na razini današnje Bundeslige, koji je bio lider Metaloplastike, pretpostavio je tada najstarijeg u timu Čaneta Gubića iz Niša. Dobio je s njim centarhalfa za 3-2-1 s kojom smo izuli protivnike, dobio je igrača koji ne troši, jer logika je bila – ako imaš Vuju (Vujovića) i Cveleta (Cvetković), ne treba ti na turniru još netko sličan. I bio je to pun pogodak. Kuzmanovski je bio u vojsci, ušao je Saračević. A bilo je puno dobrih koji nikad nisu ušli, kao Cakić, Koso…

Nikad ga nisam pitao zašto

Imao je Tuta i svoje fore s golmanima, jer je i sam bio golman. On je ‘72. u Münchenu branio samo jednu utakmicu protiv Rumunja i to je odradio savršeno. Neki, poseban osjećaj. Recimo, finale, ja branim odlično prvo poluvrijeme, mislim da sam imao deset obrana, a drugo brani Zlaja Arnautović i brani još bolje. Teško objašnjivo, ali tako. Ne, nikad ga nisam pitao zašto.

Pa detalj s Rusima koji su bili "mašina". Imali su četiri akcije, Lavrov mi je pričao da su jednu trenirali po mjesec dana. Imali su savršenu polukontru u kojoj desno krilo utrčava na sredinu i Tuta je rekao da to neće ići. Spriječili smo im to taktikom i lagano ih dobili što je već bio nagovještaj puta do kraja. Sjećam se da nam je jedina muka bila ići u Davos igrati s Kubom. Nismo voljeli vožnje.

Finale je bilo u Zürichu uz stav "lako ćemo", a Mađari su bili odlični. Ipak na vrijeme smo se uozbiljili i recimo da je to za nas bilo normalno zlato s kojim smo pokazali da spadamo na vrh.

Nismo mi fizički puno trenirali, Tuta je rekao "samo trčite, briga me za to", ali Arslanagić je ipak taj dio držao pod kontrolom. Za igranje protiv Rusa ili DDR-a bilo je važno jer te raznesu ako nisi u stanju nešto ispuniti. Ali tu našu taktiku, to nikad nisu skužili.