Već u genima predodređena za odbojku, osvojila 15 medalja i čak 27 individualnih priznanja

Nije malo hrvatskih sportašica i sportaša koji su dosegnuli apsolutni vrh u svom sportu, no posebno mjesto u toj kategoriji zauzima Barbara Ružić, tijekom aktivne karijere poznatija pod djevojačkim prezimenom Jelić.

U njezinu raskošnom životopisu teško je točno i izbrojiti sve nagrade, ali ono što je sigurno jesu četiri medalje s reprezentacijom, 15 medalja/trofeja na klupskoj razini te čak 27 individualnih priznanja: MVP Lige prvakinja, najbolja napadačica Talijanske lige, najbolji skorer Olimpijskih igara, najbolji server Europskog prvenstva, najbolja dijagonala praktički gdje god je igrala... Pored svega toga najviše se možda ističe priznanje za najbolju odbojkašicu Europe za 2000. godinu, kad je zapravo i bila u svom zenitu.

Osim što je izgradila zavidnu osobnu karijeru, nosila je i reprezentaciju u, za nas "zlatno doba", drugoj polovici 1990-ih, kada smo osvojili tri uzastopna europska srebra, bili na Olimpijskim igrama (Sydney 2000.) i šesti na Svjetskom prvenstvu, a to su u današnja vremena gotovo nestvarni rezultati.

Sve da je mogla i birati, od odbojke Barbara Jelić nije mogla pobjeći jer je već u genima bila predodređena za ovaj sport. Jer i otac Ivica, koji je nakon vrhunske igračke karijere postao uspješan trener, i majka Margareta, stožerna igračica Mladosti u svoje vrijeme, bili su u odbojci. Stoga se talent, makar je s ozbiljnijim treninzima krenula "tek" u petom razredu osnovne škole, vrlo brzo iskristalizirao pa je Barbara već s 14 godina bila priključena seniorskoj ekipi zagrebačke Mladosti, i to onoj koja je sezonu ranije osvojila titulu europskih prvakinja.

ROBERT SULLIVAN Afp

Nakon tri zagrebačke sezone uslijedilo je pet godina u Japanu, gdje je ne samo zbog svojih 195 centimetra visine, uz koji su išli i gromoviti smečevi (s dohvatom od 320 cm), bila apsolutna zvijezda. Vratila se u Europu, gdje je s talijanskom Modenom osvojila Kup/Ligu prvaka pa uzela stanku iz obiteljskih razloga. Vratila se na jednu sezonu u istanbulskom Eczacibaşiju, a karijeru završila u dresu hrvatske reprezentacije na EP-u 2005., na domaćem terenu u Zagrebu.

Između 2000. i 2005. bilo je i napetosti u odnosima s nacionalnim savezom, zbog smjene njena oca Ivice s pozicije izbornika, no nakon što je Jelić reinstaliran, s njim se vratila i Barbara te s 28 godina odigrala svoje posljednje utakmice. Nije reprezentacija tada mogla bolje od osmog mjesta, no nije to ni najmanje umanjilo fenomenalnu karijeru i blistavu ostavštinu Barbare Jelić.