Kad on igra, to izgleda kao da prijateljima dijeli slatkiše. Jedan tebi, jedan tebi, jedan tebi, preveo je svojedobno Frank Rijkaard čaroliju Iniestina nogometa iz polja često komplicirane taktičke semiotike na svakodnevni jezik.
Premda je obiteljsko gnijezdo i školski razred napustio u pretpubertetsko doba - kao preplašenog 12-godišnjaka Barcini janjičari odveli su ga u klupsku akademiju La Masiju, gdje je ispočetka svaki dan plakao - nogometaš koji je u petak rekao “zbogom” Barceloni cijelu je karijeru zapravo ostao na školskom dvorištu rodne Fuentealbille da bi tamo frendovima dijelio bombone i čokoladice.
“Naravno, postoji pritisak, ali u osnovi pred 98 tisuća na Camp Nouu igram kao što sam igrao prvog dana na školskom, s trideset jednako kao s dvanaest”, objasnit će Andres Iniesta zašto u njegovu nastupu na terenu sve djeluje neobjašnjivo spontano, lako i prirodno.
Kako spontano, lako i prirodno? Ako ste u blizini računala ili pametnog telefona, otvorite YouTube pa u prozorčić utipkajte “Iniesta assist to Neymar” i besplatno ćete uskočiti u mali nogometni fantasy land. Utakmica Barcelona vs PSG, vižljasti nogometaš licem prema golu, duboko u vlastitoj polovici, prilazi po Mascheranovu loptu. Budući da je naoružan nevidljivim, sofisticiranim senzorima, on već u okretu iz ravnoteže izbacuje agresivnog Cabayea pa okrenut suparničkom kaznenom prostoru nonšalantno kreće naprijed. Hm, da vidimo kakvo je ono komešanje na centru igrališta i koga čekaju svi ti ljudi, kao da se pita dok mu se s boka prikrada Cavani.
Zzzzz, oglase se ticala u tom trenutku, Iniesta u mrtvom kutu primijeti Urugvajca, stisne gas i s loptom u vlasništvu odmagli prema središnjem krugu. Njegovo soliranje sada već počinje ozbiljno živcirati suparnika. Verratti se zalijeće kao bik u koridi i spreman da malenog toreadora nasadi na vrhove svojih krampona, ali samo kako bi ispraćen gromoglasnim uzvikom “ooleeee” završio u drugom redu tribina. Vidjevši taj fijasko, uža obrana na kriznom sastanku odlučuje da će promijeniti taktiku, konsolidirati redove, posijati minsko polje i iskopati rovove na prilazima kaznenom prostoru, no kasno je jer Iniesta nezadrživo grabi prema cilju. S loptom zalijepljenom za kopačku, baca iz ravnoteže i Marquinhosa da bi naposljetku pred šesnaestercem isporučio savršen pas u noge Neymaru.
David Luiz se obrušava na glavu, trener Laurent Blanc na aut-crti upravo je progutao čačkalicu, Camp Nou je u ekstazi. Jedan je igrač upravo suptilno ubio cijelu momčad skupih zvijezda. U civilnim okolnostima ovo bismo djelo tretirali kao hladnokrvni masakr, ali, srećom, ovo je nogomet i Iniesta će umjesto doživotne robije zaslužiti naše doživotno divljenje...
Dogodilo se u četvrtfinalu Lige prvaka 2015. godine da je Iniesta kompiću Neymaru dobacio taj proustovski madeleine kolačić kojem ćemo se vraćati svaki put kad se zaželimo ovog diskretnog nogometnog viteza iz Don Quijoteove pokrajine La Manche. Na kraju putovanja te sezone Iniesta će biti proglašen najboljim igračem finalne utakmice natjecanja. U Berlinu je Barcelona pobijedila Juventus, a prije nego što je podignuo svoj četvrti klempavi pehar, Iniesta je suigračima, kao i obično, podijelio pune džepove bombona i čokoladica. Činio je to regularno od 2002., kada je debitirao u plavo-crvenom dresu, ostavljajući usput dojam vječnog dječaka, bezbrižnog i opuštenog klinca sa školskog igrališta.
Samo što nije bio ni bezbrižan niti opušten. U jednom trenutku karijere Iniesta se borio s teškom depresijom iz koje se izvukao tek kada je potražio pomoć stručnjaka.
El reconocimiento es infinito #Infinit8Iniesta pic.twitter.com/Y98FQlSeVo
— FC Barcelona (@FCBarcelona_es) 27 April 2018
Prvo veliko razočaranje Iniesti je priuštio baš Frank Rijkaard, jedan od njegovih većih fanova. Nizozemac je mladog igrača namjestio da orkestrira igrom cijele momčadi, da brine o razini šećera u Ronaldinhovoj krvi, i zatim ga bez objašnjenja ostavio na klupi u finalu Lige prvaka 2006. godine. Arsenal je poveo, a Rijkaard se na poluvremenu sjetio aduta zaboravljenog u dnu protokola. Golove za preokret postigli su Eto’o i Belletti, ali ritam utakmici u nastavku udarao je džoker s klupe. “Iniesta nas je ubio, on je sve pokrenuo”, rekao je kasnije Thierry Henry.
A tko je ili što je “ubijalo” Iniestu sve to vrijeme dok je on naizgled bezbrižno igrao nogomet? U autobiografiji “The Artist: Being Iniesta” nogometaš otkriva da je na karijernom vrhuncu, tijekom 2009. i 2010., dok je osvajao još jednu Ligu prvaka i zabijao gol vrijedan prve španjolske titule svjetskog prvaka, bez nekog jasnog i konkretnog razloga “zapeo na mračnom mjestu”.
“Nije to bila prava depresija niti bolest, više nekakva trajna nelagoda. Osjećaj da nikada ništa nije u redu”, otkriva Iniesta u knjizi. Premda magnet i ultrazvuk nisu uspjeli pronaći “bug” u tijelu, mišići su učestalo otkazivali poslušnost na terenu. Znalo se događati da ga liječnici zakrpaju za utakmicu i uoči istrčavanja na teren opomenu - danas samo dodavanja, suzdrži se od udaraca jer ćeš obnoviti ozljedu!
A onda je usred naporne borbe sa zdravljem iz čista mira preminuo Dani Jarque, igrač Espanyola i Iniestin intimus, nakon čega je poslušnost počeo otkazivati i “centralni mišić”. Zamaglio se fokus, misli su postajale crne. Na jednom mjestu knjige Iniesta će kazati da može shvatiti “locuru”, stanje mentalnog pomračenja kada čovjek odluta u neistražena prostranstva ekstremnog ponašanja. Inesta nije odlutao, sidro je pronašao u nogometu i najbližima, u figuri požrtvovnog oca, običnog građevinara koji se svakodnevno penjao na skelu dok je on uživao privilegij trenirati u velikom klubu. Trenutak izlaska iz tunela odigrao se u finalu Svjetskog prvenstva 2010. godine. Asistente je imao u Cescu Fabregasu i - Isaacu Newtonu.
“Cesc mi je dodao loptu, ona je u prvom trenutku odskočila, a niotkud je iskrsnuo Isaac Newton. Bio sam siguran da ću zabiti sve dok su zakoni gravitacije u igri. Lopta je u sljedećem času pala na tlo, a ja sam postigao gol za naslov svjetskog prvaka”, vrtio je poslije Iniesta film utakmice s Nizozemcima i taj trenutak proslave kada se zauvijek oprostio od prijatelja. “Dani Jarque zauvijek s nama” pisalo je na majici ispod dresa.
Nikada niti jedan španjolski nogometaš nije bio tako voljen i idoliziran u baš svakom kutu domovine poput Andresa Inieste. On je premostio klupske podjele, doživljavao ovacije Realove publike i izraze kolektivnog divljenja kao nedavno u finalu Kupa kralja, kada je odigrao maestralnu utakmicu, a navijači su već znali da se bliži trenutak razlaza. Ostalo je u tim nogama dinamita za barem još jednu ili dvije sezone, u punoj raskoši Iniesta je još uvijek klasa za Coutinha koji će sutra zadužiti njegovu ulogu, ali 34-godišnjak je odlučio otploviti u suton na vrhuncu. Zapamćen kao posljednji veliki igrač sa školskog dvorišta...