Još od vremena Vatrenih 1990-ih, reprezentacija je imala deficitarnu (i) poziciju desnog beka, odnosno bočnog igrača. Miroslav Blažević je taktički igrao 3-5-2 pa je za potrebe desnog boka koristio dva napadača, prvo Nikolu Jurčevića, a potom Marija Stanića. Oba su ta igrača imala snažnu konstituciju, solidnu motoriku te su se prilagodili taktičkoj situaciji.
Nakon prve brončane generacije uslijedile su promjene izbornika, taktičkih pristupa i stalne potražnje za desnim bekovima. No, dok su Mirko Jozić i Zlatko Kranjčar imali također opciju s trojicom braniča, najviše se deficit na poziciji osjećao kod Otta Barića. On je za potrebe Eura 2004. na bekovima uglavnom postavljao stopere (Živković, Šimić...). Kod Kranjčara, u 3-4-1-2, desni bok je bio Darijo Srna. Kad je preuzeo 2006. godine Hrvatsku, Slaven Bilić je u izvanrednoj situaciji (suspenzija Srne) počeo na desnom beku koristiti Vedrana Ćorluku. Vatreni su tada igrali u 4-4-2 i Bilić je htio dobrog defenzivca na beku, kako bi Srnu koristio naprijed. Bilo je tu uspona i padova forme, a u šest Bilićevih godina na desnom beku su se izmjenjivali pored Ćorluke i Dario Šimić, Domagoj Vida.
Od dolaska Štimca 2012., Srna je u sustavu 4-2-3-1 vraćen na beka i to je igrao do svog povlačenja 2016. godine. Njegov nasljednik bio je Šime Vrsaljko, zapravo jedini “pravi” desni bek kojeg je Hrvatska u tri desetljeća razvila upravo za tu poziciju. Nažalost, Vrsaljko je imao puno pehova, ozljeda i sudbina je htjela da u Rusiji odigra fantastično prvenstvo u najvećoj zdravstvenoj muci, te osvoji srebrnu medalju. Cijenu koju je platio bila je ogromna. Nikad se više nije oporavio od tegoba s koljenom te je uglavnom bio kod liječnika zbog operacija i oporavaka te se naposljetku prije godinu i pol dana ostavio nogometa. Vrsaljko je tada imao samo 30 godina...
Tržišno logične promjene
Od njegove kalvarije Zlatko Dalić je puno toga pokušavao s desnim bokom. Kako je izbornik u pravilu igrao s četvoricom u posljednjoj liniji (4-2-3-1, 4-3-3) trebao mu je klasični desni bek. U nizu Vrsaljkovih odsustava tražio je rješenje s Karlom Bartolecom, pa onda sa stoperom Tinom Jedvajom, da bi u nekim utakmicama isprobavao i Josipa Brekala.
Sve su to bile “neispunjenosti”, pa se u posljednje dvije godine iskristalizirao status dva Josipa, iskusnijeg Juranovića (u kolovozu 29 godina) i mlađeg Stanišića (početkom travnja 24 godine). Je li Dalić time riješio pitanje desnog beka? Činjenica da se dva Josipa izmjenjuju sugerira da izbornik nije do kraja definirao niti poziciju, a niti onog igrača koji je u prednosti između njih.
Juranović je po odlasku iz Hajduka (2020.) ušao u fazu iskoraka prvo u Legiji, gdje je osvojio naslov prvaka te transfer u Celtic. I tamo je slavio naslov, a onda se nakon godinu i pol transferirao u Union Berlin. Sve te promjene bile su tržišno logične za igrača, ali je očito da su utjecale na njegov nogomet. U Berlin je stigao dok je Union još bio u visokoj fazi uspješnosti, bio u vrhu Bundeslige.
No neminovni pad tog kluba u aktualnoj sezoni, uz smjenu dugogodišnjeg trenera te sve druge posljedice kraja jedne uspješne ere, poremetile su i status Juranovića. U reprezentaciji su njegovi učinci slične dinamike, toplo-hladno. Imao je vrlo dobrih nastupa, kao u Ligi nacija i na Mundijalu u Kataru. Igrao je sve utakmice osim one za treće mjesto, gdje je prednost dobio mlađi Stanišić.
Za razliku od Juranovića, koji je pozicijski desni bek, a snalazi se i kao desni bočni u 3-4-3 ili 3-5-2, Stanišić je izvorno stoper. No, dao je mladi reprezentativac naslutiti da se unatoč visini (187 cm) vrlo solidno tehnički snalazi na bočnoj poziciji. Juranović je prilično hitar, ali Stanišić je dugim korakom kompenzirao određene motoričke manjkove za igranje na (dugom) boku.
Dok je Juranović dobre partije znao nadomjestiti neuvjerljivim učincima, pogotovo u igri prema naprijed, Stanišić je kao neiskusni igrač, koji tek iskoračuje u klupskoj karijeri, znao imati značajnih kiksova. No isto tako, kad bi bio u kontinuitetu igre u klubu, Stanišić je iskazivao dobru formu, sve više poduzetnosti u igri prema naprijed, uz solidnu obranu. U Bayernu je osobito ostala upečatljiva njegova odlična igra protiv PSG-a, kada je praktično osujetio njihovo najjače oružje, Kyliana Mbappea...
Pripomaže i taktika
Tri mjeseca prije Eura u Njemačkoj, Dalić ima praktično dvije iste opcije za desni bok. Iskusniji Juranović je u ovoj sezoni imao dosta peha i s ozljedama i u posljednjim je tjednima počeo više igrati kod klupskog trenera Nenada Bjelice. Mlađi Stanišić je očito dojmio hit trenera Xabija Alonsa, jer u njegovoj moćnoj momčadi Bayera, koja grabi prema naslovu prvaka, ima sve više prostora.
Pripomaže tome i taktika Alonsa, koji igra s trojicom u posljednjoj liniji, pa Stanišiću od prosinca stalno ukazuje povjerenje na mjestu desnog stopera ili po nuždi na desnom boku. Stanišić je u vidljivom iskoraku statusa, i činjenica da bi ga Bayer htio otkupiti, ali ga Bayern sada ne pušta, dovoljno ukazuje da je vrlo kvalitetno iskoristio posudbu u Leverkusenu. Kome će Dalić dati startno povjerenje vjerojatno će ovisiti i o suparniku, taktici, ali bliže smo uvjerenju da će dva Josipa dijeliti minute do i na Euru.
Ono što je u zaključku bitno naglasiti, to je činjenica da hrvatska struka u 30-ak godina praktično nije uspjela razviti klasičnog desnog beka reprezentativne razine. Vrsaljko zapravo strši kao iznimka tog pravila. S obzirom da postoje i slični problemi na lijevoj strani, a da reprezentacija ima kronične deficite i po desnom krilu, bilo bi zanimljivo čuti kako si to hrvatski treneri-stvaratelji objašnjavaju takvu neučinkovitost...