U dvije rujanske utakmice kvalifikacija za EURO 2024. Hrvatska je upisala dvije pobjede i odličnim uspjehom nastavlja siguran put prema Njemačkoj. Objektivno gledano, pobjede nad selekcijama kao što su Latvija (134. u FIFA rejtingu) i Armenija (90. u FIFA rejtingu) su natjecateljska logika. Hrvatska je u posljednjih pet godina jedna od najboljih selekcija u svijetu (dvije mundijalske i jedna medalja Lige nacija) i prirodno je da se očekuje njen puni uspjeh s inferiornijim suparnicima.
Ima, međutim, jedan novi(ji) moment, a to je način na koji to ostvaruje hrvatska reprezentacija. I puno prije, kao i u ranoj fazi ovog petogodišnjeg velikog uzleta Vatrenih, bili smo svjedoci kudikamo teže izvojevanih pobjeda, gdje god i gubitka bod(ov)a sa sličnim suparnicima (Azerbajdžan, Finska...). Uzmemo li primjer susreta s Latvijom (5:0) u Rijeci i Armenijom (1:0) u Erevanu, onda je u kratkom roku, u četiri dana, Hrvatska demonstrirala istovrstan ozbiljan pristup, bez opuštanja u komfornom vodstvu (Latvija) ili velike nervoze u napetosti finiša utakmice (Armenija) s minimalnim vodstvom.
Dominacija u dvije priče
U obje utakmice Vatreni su bili vrlo profesionalni, maksimalno fokusirani i kompaktni. Kad je tako, onda je puno jednostavnije da kvalitetnija momčad nametne svoju moć zatvorenom i slabijem suparniku. Kako Latvijci, tako su i Armenci igrali u defenzivnom bloku s deset igrača ispred golmana, do centra. Prvima su Vatreni utrpali pet golova, a drugima jedan, iako su imali gotovo 30 udaraca na gol i više od deset čistih šansi za pogodak. Jednostavno, dominacija u dvije različite realizatorske priče...
Primjetna je, već neko vrijeme, promjena garda Vatrenih u tzv. lakšim dvobojima. Oni tim utakmicama pristupaju ozbiljnije i s vidljivim jačim motivom. To nije tradicionalna pojava od 1990-ih godina, štoviše, taj novi pristup, ili doživljaj kako želite, novijeg je datuma. U ove dvije utakmice to je bilo samo najjasnije potvrđeno.
Kako se to može objasniti? Je li zasluga stava izbornika? Jesu li igrači motiviraniji pobjedama? Je li u pitanju kvaliteta Vatrenih? Ili je posrijedi refleks mnoštva utakmica s najjačim selekcijama Europe i svijeta, kako je to kazao Dalić? Čini se najbliže istini kako je u pitanju sve pomalo od navedenog, a koje u skupnoj formi onda pruža ovakav dojam dominacije i razigranosti Hrvatske.
Od Dalićevog dolaska 2017., krajem kvalifikacija za SP u Rusiji, Hrvatska je većim dijelom igrala s jakim suparnicima, kako na Mundijalima, tako i kroz tri izdanja elitne skupine Lige nacija. Prijateljske su utakmice svedene na minimum (Jordan, Tunis, Gruzija...), ali su natjecateljske bile na maksimumu upravo uvođenjem Lige nacija. Natjecanje zamišljeno kao zamjena neatraktivnih i neisplativih prijateljskih ogleda osiguralo je dvoboje kvalitativno bliskih selekcija. Hrvatska je tako, kao finalist Rusije, redom odmjeravala snage sa Španjolskom, Engleskom, Portugalom, Francuskom, Švedskom, Danskom, Nizozemskom, dakle, elitom europskog nogometa. Baš zato je bilo i dosta negativnih odjeka prvih izdanja Hrvatske u Ligi nacija jer se smatralo da finalist SP-a ne može djelovati tako inferiorno. No, sukladno kvaliteti suparnika, to nije bilo nelogično. Kao što je bilo logično da će Hrvatska u stalnom drilu s takvima, uz nastupe na Mundijalu i Euru, napredovati. To se već dalo razumjeti i kroz kvalifikacijske cikluse, s drugom razinom suparnika, jer su Vatreni sve to prilično elegantno apsolvirali.
Ponašanje izvan terena
Prirodno je onda kada iz takvog drila, koji iziskuje stalni natjecateljski pritisak i fokus da ne nastradate, izađete jačeg iskustva, podignute razine organiziranosti i tako razvite novi standard pristupa. Kao posljedica takve rutine, onda susret s lakšim suparnicima jednostavno nametne višu kvalitetu Hrvatske.
Nadalje, vidljivo je da je nakon Eura 2021., uz jačanje takvog trenda, izbornik Zlatko Dalić podigao razinu odgovornosti unutar reprezentacije. Ne samo kroz obveze u igri, nego i linije ponašanja izvan terena, u medijima i općim odnosima unutar reprezentativnog tabora.
Jako važan je pritom gard senatora, prije svih Modrića, Perišića, Brozovića, pa i Kovačića, koji uz visoku razinu na terenu diktiraju i taj motivacijski te kolektivni pristup. Sretna je okolnost da se na tu bazu kvalitete grupe i ponašanja nadogradila grupa mlađih aktera, poglavito lani u Ligi nacija, koja je uhvatila pravi ritam i u pristupu (sljedbi starijih), ali i doprinosu kvaliteti. Katar je taj miks potvrdio na najbolji način medaljom, a tekuća kvalifikacijska godina, uz Final Four, nastavak je tog trenda standardizacije ozbiljnosti, reda i zrelosti u igri.
Igrači uživaju u igri
Naposljetku ojačana konkurencija je potakla dvije stvari. Prvo da su svi dodatno fokusirani da budu na razini očekivanja, te se tako osjećaju ispunjeno u natjecateljski odličnom periodu Hrvatske. Druga je posljedica da u tom kolektivnom ozračju, uz maksimalni pozitivan odjek okruženja, igrači iskazuju užitak u igri. Ona je bazirana na onome što je forte hrvatskog igrača, a to je kombinatorika i tehnička potkovanost, vrijednosti koje su podupirane zavidnom fizičkom komponentom.
Neće Hrvatska uvijek biti ovako razigrana i uvjerljiva jer svaka momčad ima svoje faze uspona i padova, dinamiku stalnih promjena ovisnu o trenutku forme, zdravlja, godina igrača. Ono što djeluje kao da postaje stalnost to je upravo aktualna uvjerljivost u pristupu, odgovornost svakog pojedinca da doprinosi povijesnom statusnom iskoraku Hrvatske od 2018., odnosno, da u svakoj prilici potvrđuje da pripada toj priči. Bilo bi uputno to imati na umu i onog dana kada rezultat ne bude na razini (navijačkog) očekivanja, da se ne bi te prirodne mjene (ne)uspješnosti javno tumačilo dokazom kako Hrvatska ipak nema štih velike reprezentacije. I taj trend uskakanja u pobjedničke vlakove te iskakanja iz gubitničke karavane vrijeme je da prestane biti dio prtljage nogometno-društvenog nam doživljaja...
Komentari (0)