Ako u Njemačkoj postoji grad u kojem su Hrvati ostavili svoj duboki trag, onda je to upravo Hamburg. Odavde su brodovima kretali u bijeli svijet, ovdje naši iseljenici imaju spomenik, ovdje su, konačno, svoje nasljeđe ostavili mnogi naši nogometaši. Ovdje se, uvjerili smo se čim smo došli, na spomen Ivice Olića, Mladena Petrića, Branka Zebeca, Ivana Klasnića, Ivana Buljana, Milana Badelja..., ali i Ante Budimira, navlači velik osmijeh, ovdje ta imena zvone i evociraju posebne emocije.
Danas, pak, od 15 sati na VolksAreni ovdje veliku priliku ostavljanja svojeg dubokog traga imaju i današnji "vatreni". Ne samo traga nego i putokaza koji vodi prema drugom krugu natjecanja. Na velikom raskršću ovoga Eura, naime, stoje samo dva smjera: jedan vodi prema vraćanju boje u obraze i prvom koraku prema osmini finala i zaletu za sudar s Talijanima, dok drugi, međutim, označava ovdašnju luku i veliko rezalište hrvatskih nada. Taj putokaz su, ujedno, hrvatski navijači koji ovdje opet dolaze u impresivnom broju počeli micati već tijekom ponedjeljka navečer, u utorak su donijeli alat, a u srijedu ga kane potpuno razmontirati i baciti u smeće. Poraz za njih jednostavno nije opcija.
- Hej, stigli ste u Hamburg, ovdje Hrvatska ne da ne smije, nego ne može izgubiti. Ako ste po to došli, ulaz vam je zabranjen - u startu će, već na ulazu, na hrvatskom jeziku, dakako, poručiti osoblje restorana Dubrovnik nedaleko od stadiona. - Hamburški Hrvati ovaj dan čekaju pola godine, križali smo dane kao u vojsci, samo da danas i ovo mjesto učinimo glavnim gradom naše Hrvatske.
Navala optimizma
Na trenutke je doista opijajuće slušati koliko ne daju na "sebe", na Hrvatsku, na Dalića, Luku i sve "vatrene". Ne dopuštaju apatiju i defetizam. Kada to spominjete, odmah na stol guraju a što drugo nego - šljivu...
- Da vam otjera te bolesti - govore uglas.
Može li se ta navala vjere i optimizma uliti u rezervoare "vatrenih"? Ili su i oni sami nakon Španjolske iskopali naftnu rupu usred Neuruppina i pune se za let? Posljednji treninzi odali su serioznost, ali i osmijehe, dojam da je obavljen nužni reset nakon furioznog pada od "la roje". Ispraćeni su kao avioni, koji će uzletjeti u Berlinu i kružnim letom oko Njemačke ponovo tamo aterirati 15. srpnja na velikom finalu. Takav je bio plan. Ne samo, doduše, javnosti, pa i dijela medija, a time i nas, koji su osluškujući i eho iz vatrenog okruženja, stvoren mahom na pripremnom maršu uoči Eura, stekli dojam da ova Hrvatska možda nije brza i motorična, okomita poput Španjolske, Francuske, Njemačke..., ali da ima taj monstruozni mentalitet pobjednika. Spremna izvući se iz svake gabule, svojim stilom stvarati svoj put.
Patnja je nužna?
Da nije Lockheed, najbrži zrakoplov na svijetu, ali ima kvaliteta da se i s takvima može boriti. Da ima mana i nedostataka, ali u kontrastu i vrlina koje su njen forte. Da je sigurno na kraju velikoga puta, da je starija od mnogih, ali pritom i da iskustvo ima svoju vrijednost. Sve to stiglo je na kušnju nakon Španjolske. Koja je razotkrila slabosti, ali i činjenicu da ova Hrvatska definitivno mora biti na maksimumu, i psihičkom, i pripremnom, i igračkom, da bude konkurentna. Ali to međutim nije tajna. Da ova Hrvatska mora patiti da bi iz patnje na kraju izašla kao pobjednik. Posljednjih šest godina spomenik je upravo toj tezi. "No pain, no gain", rekli bi Amerikanci. Izrasli su mahom na ovakvim situacijama, ali i pokazali da ih mogu preokrenuti na svoju stranu. I da znaju i mogu, kada je najteže. To im je, uostalom, i glavni slogan turnira.
"Najbolja, kada je najteže", svijetli iznad Hamburga, gdje će se suprotstaviti napaljenim Albancima u "njihovu" gradu, željnima skalpa "vatrenih". Da, izgleda da je Hamburg učinio svoje. Onaj čemer i depra Neuruppina, gdje dani cure polako uz kišu koja topi "vatreni" optimizam, ovdje u gradu koji puni energijom poprimaju drugačije obrise. Uzeo je, priznajemo, Hamburg i nas, ne dopuštajući da nade i ambicije utopimo u Elbi. Odjednom se drugačije diše. Nije stvar titule, nego činjenica. Bolji smo. Samo čekamo znak da polijećemo.
"Za let si, dušo, stvorena", piše ovdje u jednom kutku. Možda je to doista taj znak koji smo trebali.