Ivica Olić rado se sjeća Talijana jer u drugom kolu Svjetskog prvenstva 2002. godine zabio im je gol za preokret i pobjedu Hrvatske 2:1. Bio mu je to drugi od dvadeset pogodaka koje je dao za Vatrene, a prvi u službenoj utakmici. Sad su pred njim, kao članu stručnog stožera, ponovno Azzurri, ali intervju smo počeli uspomenama na 8. lipnja 2002. godine i Kashimu.
- To mi je jedna od najdražih utakmica za reprezentaciju, kroz sve ove godine isticao sam da sam upravo u njoj počeo internacionalni put. Prvi put se tada i vani čulo za mene. Dotad sam bio igrač koji je igrao u HNL-u, osvojio prvenstvo, ali na međunarodnoj smotri dati gol i pobijediti veliku Italiju bilo je fantastično - kaže Olić.
Komplimentira snazi ondašnjih Azzurra za koje su igrali Buffon, Nesta, Cannavaro, Maldini, Totti, Vieri...
- Italija je u to doba bila stvarno velika. Kad pogledam imena, tko je sve igrao, radi se o jednoj od boljih generacija.
Možemo li povući paralelu odnosa Hrvatska i Italije tada i sada?
- Možemo, možemo... Ona utakmica je bila druga u skupini, ova je treća, ali jednako su bitne. Prije toga smo poraženi od Meksika. Imali smo jako velike ambicije, nismo ni u ludilu mislili da ćemo izgubiti na startu SP-a i zakomplicirati si situaciju za prolaz. Kao i pred svako veliko natjecanje vidjeli smo se negdje i tražili šansu. Imali smo momčad koja je imala i mladost, ali i dovoljno iskustva, a usudio bih se reći i dosta kvalitete da prođemo skupinu. No, na prvoj stepenici smo izgubili i onda je došla velika Italija koja je imala napad, obranu, sve... Njezini igrači su harali u Serie A i Europi. No, u tom dvoboju sreća je išla na naš mlin. Ja dotad nisam igrao, a da budem iskren ni po treningu, niti po bilo čemu, osim možda malo kroz medije, gdje se spominjalo da bih mogao dobiti šansu, nisam imao naznake kako bih mogao nastupiti. Nisam to osjetio. Na treningu pred Italiju jedanaest na jedanaest igrao sam desnog beka. Nisam se uopće nadao da ću izaći na teren, ali bili smo u minusu 0:1, morali smo ići va banque... Kad mi je izbornik Mirko Jozić rekao da ulazim, bilo mi je to “wow, igraš protiv Italije”... Međutim, sav taj moj nekakav strah i respekt je nestao nakon prvog driblinga koji mi je prošao. Onda sam shvatio da su i oni samo ljudi, dobio sam samopouzdanje, jako sam se dobro osjećao, a poslije gola narastu ti i krila.
Nisu jaki kao nekad
Zaigrao je od 57. minute umjesto Davora Vugrineca, a za 1:1 zabio u 73. Tri minute kasnije Milan Rapaić je pogodio za 2:1. Za suparnika je ranije strijelac bio Christian Vieri.
- Centaršut Roberta Jarnija bio je idealan između golmana i obrane, utrčao sam i sa svojom slabijom desnom nogom, koju sam samo prislonio, završio sam akciju. Sjajan je to osjećaj, jedan od najljepših i najsretnijih trenutaka u reprezentativnoj karijeri.
Trnci nas prolaze kad se sjetimo...
- I mene, ha, ha... - smije se Olić.
Kako mu se čine današnji Talijani?
- S nestrpljenjem smo očekivali utakmicu protiv Španjolske da ih vidimo još jednom. Gledali smo ih i protiv Albanije. Zanimalo nas je kako će se suprotstaviti Španjolskoj koja nam se po izvedbama koje su imali dosad čini dominantnom, i to ne samo u našoj skupini, nego na čitavom Euru. U toj utakmici dobili smo potvrdu da su stvarno dobri, da nije slučajno što smo i mi bili izdominirani, iako smo imali šanse kod 0:1, 0:2 i 0:3, ali nismo ih iskoristili i rezultat nije bio lijep. Talijani su čuvali do kraja nadu, držali 0:1, očekivao sam da će krenuti i pokušati više napraviti. Međutim, jako su malo šansi stvorili. Španjolci su diktirali tempo. Ova Italija sigurno nije jaka kao ona 2002. godine, međutim, ima vrhunskog trenera Luciana Spallettija, glavu i rep, posložena je. Nemaju individualnu kvalitetu kakvu su Talijani uvijek imali kroz dva-tri ekstra igrača. Čeka nas teška borba, ali uvjeren sam da ćemo u trećem nastupu pružiti najbolju moguću predstavu, da ćemo odigrati na najvišem nivou. Posebno me raduje što se igra u večernjem terminu jer siguran sam da je velika razlika igrati u devet navečer i u tri poslijepodne. Pogotovo u ljetnim vremenima, okusio sam to kroz godine igranja u Bundesligi.
Mogla bi to biti bitka do zadnje sekunde.
- Očekuje nas teška i tvrda utakmica, međutim, uvjerenja sam da imamo kvalitetu te da ćemo je pokazati. Nemamo što izgubiti. Treba nam pobjeda, idemo na pobjedu. Ovo više nije ni skupina, to su kvalifikacije. Nokaut faza već sada. Spremni smo, imali smo dan više odmora, da analiziramo i razbistrimo glavu. Dečki su odradili dva sjajna treninga, to me raduje. Čak i da smo pobijedili Albaniju i da imamo tri boda, ne znam koliko bi nam to bilo bitno. Nemamo što kalkulirati, treba nam pobjeda i tako ćemo se postaviti. Vjerujem da ćemo odigrati pravu utakmicu i slaviti.
Izbornik Zlatko Dalić i svi komentatori najviše su isticali da Hrvatska nema agresiju, da se stoji daleko od suparnika, da nedostaje prava odgovornost u igri... Prošli ste puno toga, zašto je tako?
- Jedan od osnovnih problema je što smo i od Španjolske i Albanije relativno rano dobili gol. To te presiječe, teško je... Kad si sa Španjolskom izdržao početni pritisak i mislio da sad dobivamo malo više mira i da ćemo moći igru postaviti drugačije, dobili smo gol, pa drugi, a zatim smo preuzeli više rizika... Albancima si dao dodatna krila kad su dali gol, vratili su se potom u nizak blok. Teren je bio suh i težak, lopta nije išla dovoljno brzo, oni su se branili sa svih deset i onda izlazili... Mi smo uzimali rizik, a igrali smo sporo, nismo brzo okretali stranu, tražili prostor kroz bokove i krila, nismo imali dubinu. Međutim, nakon jasnih uputa u svlačionici, u drugom poluvremenu je bila totalno drugačija igra, vidjelo se i prije 1:1 da su Albanci pod velikim pritiskom, da je pitanje trenutka kad ćemo postići pogodak. Opet smo pokazali karakter i dominirali.
Ništa nije izgubljeno
Ipak, u finišu, pogotovo u sudačkoj nadoknadi, Albanci su stisli i stvarali šanse.
- Možemo analizirati kako je pao gol za 2:2. Bilo je niz vezanih pogrešaka da bi došlo do toga. To se ne bi smjelo događati ozbiljnoj ekipi. No, bilo je puno dobrih stvari u drugom poluvremenu, a to je nogomet. Ništa nije izgubljeno, treba nešto izvući dobroga iz toga. To je da se možemo vratiti, da i kad gubimo 0:1 možemo okrenuti kao što smo to činili ranije. Ova ekipa je to dosta puta pokazala.
Potom je naglasio:
- Ako ne možeš pobijediti jednu utakmicu u skupini, nisi ni zaslužio ići dalje. Vjerujem i dalje da imamo dobru ekipu, vidjelo se u ove dvije utakmice da posjedujemo jako puno kvalitetnih igrača koji s klupe mogu napraviti razliku. Igra se 90 minuta plus nadoknada. Treba biti smiren, ne treba srljati i pokušati zabiti pošto-poto. Naravno da je idealno kad otvoriš susret golom, međutim, treba biti strpljiv, ovaj put pripaziti na svoja vrata, sačuvati ih do kraja, a onda sam uvjeren da ćemo kroz vrijednost koju imamo, bilo prva postava, bilo momci koji uđu, zabiti jedan-dva gola i slaviti. Potpisujem pobjedu 1:0!
Top tema su stariji igrači, pogotovo Brozović i Perišić, trebaju li igrati oni ili netko drugi?
- Nismo odlučili tko će početi utakmicu, imamo više kombinacija. Međutim, na pitanje o starijim igračima reći ću da kod nas u ekipi te teme nema. Postoje samo igrači koji mogu... Vidiš ih svaki dan na treningu, gledaš, pratiš, s njima si cijelo vrijeme. Konkretno, za Brozovića su krenule priče da ne može, da je ovakav, onakav, kad je bio šest dana u Saudijskoj Arabiji. Jedva je otišao iz Intera. Nitko nije uzeo u obzir da je čovjek bio ozlijeđen... Pa igraju i Ronaldo i Kante u Saudijskoj Arabiji, a igraju i danas u najboljim reprezentacijama. Te mi priče baš ne piju vodu. Možemo reći da netko nije u optimalnoj formi, to je O.K., to se može, ali da je netko nakon mjesec dana neke lige zaboravio igrati nogomet, to mi nije u redu. Nema to veze sa starim ili mladim igračima, imaš igrače koje vidiš na treningu svaki dan. Imaš i nekakvo povjerenje koje si stekao u te igrače. Kad dođeš na veliko natjecanje, a ti igrači su izgurali da budeš na njemu, treba to poštivati i imati odgovarajući odnos prema njima jer i danas su nam bitni. Drugi koji su ulazili na pola sata imali su prednost jer bili su svježi, što je drugačije nego kad počneš utakmicu. Ni oni ne bi imali izvedbu kakvu imaju da su startali od prve minute, a ne dobili prigodu u 60. minuti. Doći će vrijeme kad će se morati, naravno, napraviti smjenu generacije. No, mislim da se smjena generacija ne radi na velikom natjecanju, nego kada kreneš u nove kvalifikacije. Onda napraviš rez, ako već smatraš da je potrebno. To je moje mišljenje. Opet, ako je neki mladi igrač evidentno bolji i igra bolje, nema razloga da ga se ne stavi. Dali smo šansu i Jošku Gvardioli, i Josipu Šutalu, i drugima. Uvijek smo gledali kvalitetu i izvedbu na utakmicama i treningu, godine nam nisu bile bitne.
Klupa nam je jako dobra
Baš 2002. je kroz turnir napravljena svojevrsna smjena generacija jer Davor Šuker i Robert Prosinečki započeli su prvu utakmicu, a kasnije više nisu igrali.
Tako ste šansu dobili vi i proslavili se. Imamo li danas nekog Olića koji bi iskočio iz drugog plana i matirao Talijane?
- Ma imamo, sigurno imamo potencijala. Naša klupa je jako dobra. Vidjeli smo protiv Albanije kad je ušao Baturina u 84. minuti da nema respekta, ide, hoće, želi... Za Luku Sučića da i ne govorim, pokazao je svoje kvalitete i protiv Španjolske i Albanije. Vjerujem u naše dečke koji jesu mladi, ali dolaze. To nas treba radovati. Treba ima dati podrške, kao što nakon loše utakmice ne treba kritizirati, to je sastavni dio odrastanja koji moraju proći. Bitno je da pokraj sebe imaju iskusne igrače koji ih mogu podržati. Iskustvo utakmica na toj razini puno znači. Kad mladom igraču Modrić, Kovačić, Brozović... kažu nešto, ipak se on osjeća bolje, sigurnije, s više vjere i samopouzdanja.
Tko je vas bodrio 2002. godine?
- Puno sam tada razgovarao s Alenom Bokšićem, koji mi je bio nogometni uzor. Dosta puta mi je rekao “polako, pokazat ćeš koliko vrijediš”. Ohrabrivao me. Iako sam gledao u njega kao u Boga. Dok je pio kavu, bila mi je čast biti pokraj njega. Za mene je bio veličina. Odlična je stvar da možeš imati pokraj sebe nekoga tko je sve napravio. Na kraju krajeva, ovi dečki koji danas igraju postavili su kriterije za Hrvatsku na najvišu razinu pa nam je sada, nakon ovoliko godina uspjeha, jedna malo teža situacija velika tragedija.
Mnogi su govorili da je Njemačka domaće prvenstvo za Hrvate, za Olića je doslovno domaće jer živi u Hamburgu. Puno je navijača...
- Volio bih da skinemo urok Njemačke jer i 2006. smo odigrali skupinu bez pobjede. Jako bih želio da konačno dobijemo zbog tolikog broja navijača koji žive ovdje i svih koji su došli na Europsko prvenstvo. Golema je bila euforija, zbog njih i svih nas volio bih da slavimo protiv Italije. Onda idemo dalje...
Opet u Berlin.
- Prolaz skupine je prvi cilj. Ključno je što sve ovisi o nama, ne trebamo nikoga čekati. Moramo pobijediti i svoje smo napravili. Idemo svladati Italiju i učiniti taj korak koji će nas odvesti u drugi krug. Želim svima nama da ostanemo još dugo u Njemačkoj.