Ključno pitanje nakon gubitka dva boda s Albanijom (ili osvajanja jednog?) je sljedeće - mogu li Vatreni bitno promijeniti svoje stanje do ponedjeljka i odlučne utakmice za plasman protiv Italije? Uz nadopunu opcije “može”, argumentacijom “kako”...
Objektivno gledano, a na temelju prikazanog u dva prva dvoboja, Hrvatska je bliže ispadanju nego sretnom epilogu prolaska grupe. Ne (samo) zato što je Italija natjecateljski vrlo tvrd orah i strukturalno moćnija od Hrvatske, nego prioritetno zbog očito slabije forme Vatrenih. Pritom možemo raspravljati o pojedinačnim situacijama, ali nogomet je kolektivan sport koji se dobiva s jedanaest igrača na terenu, uz doprinos onih s klupe. Dakle, momčad dobiva i gubi, a ne pojedinci... No, uvijek postoji dio njih koji su odlučnog utjecaja na sve ostale.
Najveći problem za Zlatka Dalića, bez konkurencije, jest stanje tih pojedinaca. Luka Modrić, Ivan Perišić i Marcelo Brozović. Modrić djeluje bez energije, emotivno ispražnjen nakon osvajanja duple krune s Realom i potpisa novog ugovora. Manjak igre u klubu činio se kao osvježivač za njegov angažman na Euru, no istina je da se teret godina ovaj put jako osjetio. Ne toliko u trkačkom smislu (protiv Albanije pretrčao oko 11 kilometara), nego u energičnosti i posljedične uspješnosti tehničkih mu rješenja. Bez prepoznatljive agilnosti, bez vižljastih mu partitura, to su pokazatelji aktualne Modrićeve forme.
Grupu koju je Dalić doveo u Njemačku uglavnom su “priznali” svi, vječni kritičari, gunđala i šira javnost
Ivan Perišić je načelno fit igrač, oporavljen od teže ozljede, ali je potpuno izvan forme koja ga je krasila do rujna prošle godine. Pauza je uzela danak. Forsiranje na beku, forsiranje općenito da bude starter, svakako neće pomoći u procesu dohvata barem približnih mu standarda. Nedostaje mu brzine, nema prodornosti, nije glavu oslobodio opterećujućeg straha od nove ozljede. Zato nije logično očekivati da će se ti faktori dosegnuti u sljedećoj ili, ako bude dobro s Italijom, sljedećim utakmicama. Perišiću treba vrijeme, duže vrijeme od onog što mu je na raspolaganju u Njemačkoj da bi podsjetio na “pravog Perišića”.
Marcelo Brozović je na pragu 32., a nakon godine dana zlatnog mu boravka u Saudijskoj Arabiji već se urušila struktura nogometa po kojem je postao svjetski poznat. Nije stvar u trčanju, nego u tehničkoj izvedbi. Imao je 97 % točnih dodavanja, ali niti jedno ključno. Dakle, doprinosio je jalovoj prevlasti posjeda (67-33%), a u jedinom je duelu (!?) izgubio, kao i jedan u skoku. Kod prvog gola je bio pasivan. Takav Brozović, uz izdanje protiv Španjolske, daljnji je rođak onog Brozovića koji je do ne tako davno bio tretiran ponajboljom “šesticom” na svijetu. Ne vidi se kako bi se ta situacija mogla promijeniti i to ne protiv Italije, nego i u nastavku karijere, s obzirom na to da ga SA liga veže barem još dvije godine.
Jedan maestralan lider i mozak momčadi, jedno šilo koje je i efikasnošću radilo razliku, jedan maratonac koji je imao ulogu pluća momčadi, ali i tehnički izvrsna “šestica” kakvih je danas sve manje u svijetu. Modrić, Perišić, Brozović, glavni nositelji Dalićeve ere, u Njemačkoj nisu na toj razini. Zato je Hrvatska najviše u problemu jer se posljedično na njihov pad vežu ostali (osim Kovačića), koji nemaju (barem ne još) tu kvalitetu da bez problema idu dalje “bez njih”.
Grupu koju je Dalić doveo u Njemačku uglavnom su “priznali” svi, vječni kritičari, gunđala i šira javnost. Hrvatska realno nema bolje igrače od ovih. Realno je i to da stručni stožer nije učinio nešto više da se gore navedene situacije s trojicom senatora, a koje su se nazirale, ne pokažu drastičnim manjkom za kolektiv. Prije svega reprezentacija djeluje ispuhana, bez energije, fizički (intenzitet) inferiorna suparnicima.
Hrvatska nema jasnu koncepciju i preciznu organizaciju igre kojom bi kolektivno kompenzirala slabosti
Nadalje, uvjerljiv je dojam da se taktički nije ozbiljnije (do)radilo pristupe za ovaj turnir, odnosno, nije definiralo jasne alternative kad stvari ne idu željenim dinamikama ili se sustav (4-3-3) sa strukturom igre (jalov posjed) pokazuje neefikasnim. Točno je da je protiv Albanije u drugom dijelu, s 4-2-3-1, momčad djelovala bolje prema naprijed, ali je točno i to da je djelovala još ranjivije prema natrag.
Hrvatska nema jasnu koncepciju i preciznu organizaciju igre (uz tzv. automatizme) kojom bi kolektivno kompenzirala slabosti (manjak brzine i agresivnosti). Nije to prvi puta tako, neuvjerljivost ovakvih okvira bila je i na Euru 2021. Razlika je upravo u faktoru tri - Modrić, Brozović, Perišić - koji su tada bili i tri godine mlađi, i dovoljno moćni da pokrenu ostale i kolektivno pokriju ondašnje slabosti. Koje su prilično slične današnjima, uz dodatak slabosti forme te trojke, izostanaka bržih igrača kao Oršić, Rebić, ali i manjka značajnijih osvježenja u kompoziciji Vatrenih, izuzmemo li iskorak Gvardiola i Šutala.
Završetak jednog uspješnog doba je prirodno stanje stvari u nogometu. Upravo se to događa sa “zlatnom generacijom” Hrvatske. Trenutak koji je neizbježan i svakako teško pada svima jer je bilo lijepo živjeti u salonu elitnih protagonista. Kontinuitet članstva u tom klubu, treba toga biti svjestan, nije sudbina malih zemalja kao Hrvatske. Zato ne treba biti katastrofičan, nego je red dostojanstveno odraditi Euro i potom, neovisno prošli grupu ili ne, krenuti u novu priču, odnosno, eru. Uz bitno saznanje da će biti teško i sasvim sigurno dugotrajno traženje te poklapanje i približno uspješne generacijske ere...